Začetnici i nastavljači projekta crnogorskog ustaštva

Piše: Nemanja Z. Stefanović

Kada je davne 1998. godine Rastislav V. Petrović objavio knjigu Crnogorske ustaše posvećenu istoriji zelenaštva u Crnoj Gori, sa posebnim ostvrtom na Sekulu Drljevića i Savića Markovića zvanog Štedimlija, malo ko je shvatio razloge zašto je autor baš tako naslovio studiju. Danas se uvjeravamo da je bio duboko u pravu.

Drljević je do 1914. godine u skupštini Kraljevine Crne Gore bio najrječitiji zagovornik ujedinjenja tadašnje dvije srpske države. Izgleda da mu sujeta nije bila zadovoljena (kažu da je očekivao ministarsku fotelju u prvoj vladi južnoslovenskog kraljevstva), doselio je u Zemun i tamo otvorio advokatsku kancelariju.

Savića Markovića finansijski je tridesetih godina 20. vijeka pomagao jedan srpski vladika u štampanju njegovih književnih djela. I on je dobar dio svog života proveo u Zemunu. U tom gradu proveo je i izvjesno vrijeme za postojanja Nezavisne Države Hrvatske kada je uređivao ustaške novine „Graničar“ i „Glas pravolsavlja“.

Drljević i Marković našli su se početkom maja 1941. godine u Zagrebu kod ustaša. Prvi je uskoro otišao kod Italijana na Cetinje, a drugi je ostao da pripremi izvjesnu organizaciju koja bi radila na stvaranju Neovisne Crne Gore.

Marković je 8. maja 1941. godine, u ime nekakvog Crnogorskog nacionalnog komiteta, pisao Mladenu Lorkoviću, državnom ravnatelju Ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske i ponizno molio ustaše za pomoć. Čitanjem sadržaja lako se uočava gomila lažnih činjenica preuzetih iz ustaške propagande uz obilato veličanje Ante Pavelića i njegovog pokreta. „U nadi da će prijateljstvo i muđusobna suradnja u svakom pogledu između Nezavisne Države Hrvatske i Nezavisne Crne Gore u budućnosti biti vječno i iskreno mi tražimo i očekujemo, da naša domovina bude nezavisna i slobodna, da bi mogla u novom europskom poretku igrati ulogu koja joj pripada po zaslugama u prošlosti i po patwama i žrtvama, koje je podnijela za svoju slobodu i samostalnost“ pisao je Marković i nastavio: „Sve sam to pomenuo, da bih naglasio kako nas je isti neprijatelj, u ovom slučaju Srbija, svojim nasiljima i prevarama učinio prirodnim saveznicima premda smo mi to mogli biti i iz drugih mnogobrojnih razloga.“

Kada nastavite čitanje pisma iz 1941. godine zapažaju se nekolike asocijacije sa današnjim vremenima, naročito kod onih koji Crnu Goru vode u sasvim drugačijem pravcu od onog koji želi većina stanovnika Crne Gore.

Na kraju postavljam samo jedno pitanje: Ima li u današnjoj politici crnogorskih vlasti ustašluka čije su temelje postavili Drljević i Marković Štedimlija? Uostalom, da samo razjasnimo autorstvo današnje himne i paralele zastave Crne Gore i zastave koja je obnarodavana 12. jula 1941. godine na Cetinju!

(Kada je Sekule Drljević ustašama u Staroj Gradiški aprila 1945. godine izdao vojvodu Pavla Đurišića i brojne njegove oficire, bio je ubijeđen da je obezglavio Srpstvo. Kazna ga je ubrzo stigla u Austriji kada su ga pronašli Đurišićevi saborci.

Kao Zagrepčanin, i crveni Hrvat, Savić Marković Štedimlija je bio glavni zagovornik rušenja kapele na Lovćenu i to javno iskazivao iz obzira prema milosti koju mu je darivao Miroslav Krleža.)

Arhivski dokument: