Zahvaljujući DPS-u: Srbi na strelištu

Piše: Ivan Milošević

Posljednjih dva mjeseca u Crnoj Gori obilježili su konstantni tajni i javni napadi na Srbe. Bez sumnje iz svih njih stoji DPS i njen lider, a ko stoji iza njih može se pretpostaviti. Može se sumnjati da se sve to dešava zbog nove preraspodjele svjetske moći, zauzimanja ideoloških i ostalih stavova protiv Rusije kako bi se učvrstila pozicija NATO sljedbenika na Balkanu. Čitav Balkan je u NATO-u (na taj put se sprema i Makedonija) i jedino se Srbi još ne uklapaju u taj projekat i ne žele da ga prihvate. Uz to i blagonaklono gledaju na Rusiju, što je za Zapad trenutno goruća politička i neoprostiva jeres.

Ipak  ta globalna dešavanja ne opravdavaju DPS da na Srbe gledaju kao na glinene golubove i da ih nude kao mete za gađanje ostalima u Crnoj Gori. Svu tu antisrpsku kampanju, naravno, pokrenuo je lider DPS-a predlogom zakona o vjeri i radikalnim izjavama o obnovi tobožnje Crnogorske pravoslavne crkve crkve. Nakon toga nastala je trka među onima koji su to shvatili kao poziv na verbalni, za sada, linč Srba.

Toj trci pridružili su, začudo, i obični članovi DPS-a, pout službenika ambasade CG u Turkoj, glumca CNP-a, kao i ostalih članova koji nijesu štedjeli Srbe na društvenim mrežama. Iako to nekima izgleda bezazleno i sve to svrstavaju u „privatnu prepisku“ talasi mržnje sa tih adresa ukazuju na tragične posljedice dugogodišnje vladavine DPS-a koja je uspjela da svoje članove, a bogami i dobar dio običnih birača, zadoji ideološkim antisrpskim stavovima, koje su postali njihova duhovna aksioma i nacionalna definicija. Tome se teško suprostaviti, jer privatnost jeste privatnost, ali u ovom slučaju ta privatnost postaje službena lična karta članova vladajuće stranke, koju oni, kao privatnost, šire ne samo u javnim nastupima, nego i u privatnoj okolini (porodici). Šta će članovi tih porodica naučiti od starijih ne treba posebno naglašavati!

Tom antisrpskom talasu pridružili su se i Bošnjaci, a posebno poznati Muhović iz Petnjice koji je zatražio da 11. jul bude neradni dan za njegove pripadnike kako bi se oni poklonili srskim žrtvama u Srebrenici. Vjerovali bismo mu da je to uradio iz dobronamjernih razloga da je napomenuo da traži slobodan dan i 28. jula, kako bi se u Velici podsjetio zločina svojih sunarodnika prema Srbima 1944. godine.

Sve to nije moglo da promakne ni Albancima, koji su ovih dana obilježili svoju teritoriju i jasno i glasno saopštili da na njoj nema mjesta za srpsku crkvu, a posebno za mitropolita Amfilohija. Njihov nacionalni savjet čak je SPC i mitropolita Amfilohija označio kao provokaciju, pa im ne treba mnogo da poslije toga i sve Srbe proglase provokacijom. I to na njihovoj teritoriji u tobož nezavisnoj Crnoj Gori! Aktuelna vlast je stala na njihovu stranu, zabranila službu u Ulcinju i vjerovatno ispunila jedno od datih obećanja Albncima za stopostotnu podršku DPS-a za projekat njihove nezavisne države.

Zbog toga nije pretjerano reći da su trenutno Srbi u Crnoj Gori kao na strelištu. Na njih se verbalno puca sa svih strana i iz lake i teške artiljerije, a njihova, pa i najbanalnija odbrana, proglašava se srbijansko-okupacionim sindromom, koga treba u korijenu suzbiti i neutralisati. Ukoliko su nekome za to potrebni dokazi neka otvori stranice DPS štampe, pa će valjda i njima sve biti jasno.

Kako sve to preturiti preko glave nije poznato autoru ovoga teksta. Pretpostvljam da ima mnogo pametnijih Srba od mene u Crnoj Gori, koji valja da osmisle šta Srbi treba da rade i kako da se zaštite od vulgarne antisrpske kampanje, koja ovoga ljeta dostiže tačku usijanja.