Zamrzivač

Pedesetih godina prošlog vijeka Sioran objavljuje da se zapad raspada, da mu nema spasa, da liči na deponiju Luvra (deponiju ukradenih stvari), a da je istok zaplompiran ideološkim betonom, i da će na istoku, preživjeti i Hrist, i porodica. Zaplompiran, i zaleđen kao zamrzivač. Međutim, neko krade struju, nema više napajanja, i zamrzivač zaudara. Odleđivanje zamrzivača još traje. Otapanje komunističkog glečera trebalo je da znači i poklič, ura!!!, istorija je oživjela. Svi su pomislili da je istorija preživjela, i da je još jače zaveslala. Bezobalna pučina opet je bila obećana za nepredvidive pokrete naroda i za njihovu žeđ za slobodom. Suprotno sumornoj ideologiji koja obično prati kraj jedne epohe i početak druge, izgleda kao da je morao da podrži očigledno jačanje završnog procesa raspadanja, i ponovnu raspodjelu uloga.

Gledan izbliza, zamrzivač koji se odmrzava, i koji zaudara, pomalo je i tajanstven, i u njemu nalazimo i neke istorijski neidentifikovane ideje. Odrmzavanje zemanja istoka, pogotovu odmrzavanje balkanske hladnjače, kao i kravljenje slobode, i novo pakovanje sloboda (prepakivanje), bez sumnje, za lešinare je bio izvanredan projekat, ali šta biva sa slobodom koja se otkriva. (Bitna je razlika između otkravljivanja i otkrivanja).Opasna drama čiji je ishod dvosmislen, bez obzira na upustva da ono što se jednom otkravilo više ne valja zamrzavati. Sloboda se nikada ne nalazi drugi put (demokratija se ne gaji u stakleniku), ne valja piti odmrzlu vodu. Test i eksperiment za slobodu (možete uzeti raspali frižider firme made in YU).

I zapad i bivša YU, postali su smetlipte za slobodu i prava čovjeka. Hrvati i dalje divljaju sa budacima na ćirilicu, a pederi imaju više prava nego narod koji je oslobodio cijeli Balkan.

Kad smo izvukli fioku sa lešom, sa komunističkom mumijom, nastao je čas anatomije jednog nemorala. Ah, na zapadu, opet ništa novo, i dalje u zapad uplovljavamo ispod Kipa slobode, ali i u buktinji nestalo je struje. Na zapadu pojam slobode preobrazio se u čudovište sa liberalizacijom naravi i mišljenja, na istoku je sloboda ubijena, a kad će ubici biti suđeno, baš to ne znamo. Ne znamo samo zato što je ubica i sudija. Da li o tome sumraku iko piše. Pisao je jedan novinar, ali su ga ubili, a ostale batijaju baš kao u Kafkinom procesu. Leš slobode je na stolu, a kad će nastupiti vrijeme autopsije i rehabilitacije, ni to ne znamo.

Istorija ne žuri, ali u našem slučaju, pisac istorije je još i nepismen. (Otišao šumar u šumu, a vratio se u činu pukovnika). Ostali tekstovi su – čitulje. Prije dva dana mrtvaci su i lijepe svoje čitulje po lipama jedne ovdašnje varoši. Ali, šta ćemo sa zamrzivačem. Odmrzla sloboda nije lijepa za oko. Sličnu sliku zatičemo oko naše, crnogorske kuće, u proleće, kad okopni. Nije se samo oko kuće iznuždila skotina, nego i domaćin. Skoro u isto vrijeme svoje slavne tekstove pišu i Sioran i Đilas.
Odvajkada, pitanje svih pitanja jeste šta je svijet, i u kakvom svijetu živimo. Obrnula ni se zla, politika pamet pokljucala, po sad, ne razumijemo, niti umijemo čitati ko je petozarnik, a ko pometenik. Osnovno pitanje šta je svijet i svijest i slovesnost i stvarnost, svelo se na jedno jedino, bizarno pitanje, koje oblezne dahom: jeste li čitali u kakvom svijetu živite. Jeste li i danas čitali u kavom svijetu živite.

Juče sam na ulici nagazio na jedan obucak novine, negdje u podgoričkom parku, i pročitao užasni naslov. Kao da je cijeli svijet definisan tim naslovom. Centrifugalno rasprostiranje informacija zla jeste slika i definicija savremenog svijeta. Ublizu onog obucka od novine, na klupi, sjedele je majka sa djetetom u kolicima. Dante je kupio bačene papiriće po ulici, čitao ih, i stavljao u džep. Više je u njima nalazio istine o svijetu nego u mnogim knjižurinama. Svijet je ono što smo pročitali o svijetu. Svijet su vijesti o svijetu. Jezik i svijest su se promijenili, svijet se pomjerio za čitav jedan svijet. (U ručici onoga djetea nema igračke, igračka je postala vlastita igračka). Obećati se liku znači uzeti na sebe lik, ili predati se nekom pozivu, u stvari znači postati misionarom onoga šta čitamo, postati antenom, istovremeno znači postati medij bezobalog zla koje konzumiramo. Neko ljušti a neko prljušti, nekome na glas nekome na čast.

Čitač se nalazi između nakovnja, i čita u kakvom svijetu živi. Čita Čita Ničeov sumrak. Sumrak idola, Sumrak genija, Sumrak Lovćena, Sumrak Faraona. Ima i većeg sumraka od ovog, crnogorskog. Možda je samo jučerašnji sumrak u dolini božanskog Nila veći od ovoga. Ovaj sumrak više niko ne može obraditi. Jeste li čitali u kakvom svijetu živite.