Zapisi iz Podzemlja: Dosije Brano Mićunović

Tek sad saznajemo: još 2005. godine neko iz sistema, formalno i zvanično, je označio Nikšićanina Branislava Brana Mićunovića kao vođu kriminalnog kartela!

Učinio je to policijski inspektor iz Budve Vukota Kartal, u službenoj zabilješci (vjerodostojnost dokumenta koji je objavio Dan do danas nije osporena) upućenoj tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Draganu Đuroviću. Kartal je u istom zapisu direktno optužio Mićunovića da stoji iza tri bombaška napada na hotel Splendid, zbog dugova vlasnika hotela prema njemu. Samo dva mjeseca nakon tih diverzija, Slavoljub Šćekić, inspektor koji je bio na čelu istrage, likvidiran je iz heklera sa 19 hitaca ispaljenih u leđa, na pragu kuće. Nakon otkrivene službene zabilješke, zlokobnije zvuče riječi: nalogodavci nikada nijesu otkriveni.

Da li bi Kartal doživio Šćekićevu sudbinu da, kojim slučajem, nije skinut sa predmeta Splendid, ne može se utvrditi. On, pak, bilježi – u dokumentu poslatom 26. jula 2005. godine, zavedenom u Ministarstvu unutrašnjih poslova (djelovodni broj 26–995) – da mu je nadređeni, tadašnji šef Odjeljenja bezbjednosti Budva Željko Vorotović, opstruirajući njegovu istragu, poručio da ,,ne spominje Mićunovića jer je on mnogo dobar sa šefovima Milom i Svetom“, te, ,,da zbog ovoga može da bude likvidiran i on i njegova porodica ako bi Mićunović saznao.“

Da li je Mićunović saznao da Kartal ,,posjeduje relevantnu dokumentaciju ne samo za slučaj Splendid, već i za ostala krivična djela ove kriminalne družine, koja su mnogo teža“, nije poznato. Da li je Mićunović saznao da je Šćekić, takođe, bio na istom tragu, takođe nije poznato. Nesumljivo je: Kartal je ućutao,  Šćekić je pod zemljom a, prema još nepravosnažnim presudama, ista družina (Saša Boreta, Ljubo Bigović) koja je podstrekivala na postavljanje ekspoloziva (Alan Kožar), osuđena je i za podstrekivanje na ubistvo inspektora (Milan Čila Šćekić, Ljubo Vujadinović)!

Branislav Mićunović čovjek čije se ime nalazi na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, osam godina od tada, uz svekoliku pomoć države, samo je uvećao svoju imperiju nekontrolisane moći: od nekretnina i biznisa, do sporta i medija.

Zbog njega se, po potrebi, mijenjaju važeći propisi. Septembra 2011. godine,  na adresu Vrhovnog državnog tužioca stigla je krivična prijava (MANS) protiv tadašnjeg ministra održivog razvoja i turizma Predraga Sekulića i bivšeg ministra uređenja prostora Branimira Gvozdenovića, zbog sumnje da su zloupotrijebili položaj u postupku donošenja planskih dokumenata kojima je protivpravno legalizovano više objekata na Mićunovićevoj parceli u Budvi.

Objekat je započet na zemljištu koje je Prostornim planom bilo definisano kao maslinjak. Ipak izgradnja dvije zgrade nije ometana. Naprotiv: Gvozdenović je dao saglasnost na izmjene plana, gdje se za tu parcelu „predviđa“ izgradnja turističkih kapaciteta. To je predstavljalo prvi korak ka legalizaciji objekata. Nakon Gvozdenovića, štafetu legalizovanja Mićunovićevih višespratnica preuzima njegov nasljednik, Sekulić.

Ima još. Prije par godina Ministarstvo finansija nacrtom o izmjenama zakona o igrama na sreću favorizovalo je firme povezane sa Mićunovićem. Na čelu Lutrije Crne Gore, rudnika novca, nalazi se njegov najbliži saradnik Sava Grbović Džigi, dok je u Upravnom odboru  Andrea Mićunović, njegova kćerka. Iako su Lutrije, u principu, državne firme, kod nas je zakonom dozvoljeno da taj monopol padne u privatne ruke. Mićunovićeve. On je sa Grbovićem (pola-pola) ujedno i vlasnik firme Džek pot, koja po Crnoj Gori drži kazina, kakav je onaj na desetom spratu luksuznog hotela Splendid, u kome je Mićunović posljednjih godina boravio.

Sredinom prošle godine u javnost je procurila informacija da Džek pot za kazino u bečićkom hotelu Splendid (u njemu posluje od 2010) nije platio propisanu koncesionu naknadu u iznosu od dva miliona eura. Još detalj: Prva banka premijerovog brata Aca Đukanovića prije nekoliko godina dala je Džek potu garanciju od 200 hiljada eura bez ikakvog obezbjeđenja. To je utvrdila Centralna banka Crne Gore.

No, nije Prva, tu samo za Branislava. Već i za njegove: Mićunovićeva supruga Svetlana decembra 2009. godine podigla je 1.439.068 eura kredita od Prve za potrebe kupovine placa pod Branicom, blizu Rijeke Reževića. Uzela je pomenuti novac iako je u tom periodu CBCG Prvoj banci zabranila davanja kredita.

Za vrijeme iste zabrane Prva je i firmi Mat company u vlasništvu Darka i Duška Šarića (za jednim juri Interpol, drugi je u zatvoru u Bijelom Polju) dala kredit u iznosu od 5,3 miliona. Nije samo kredit kod Prve zajednički Šarićima i Mićunovićima. Ispostavilo se da je tužilaštvo za organizovani kriminal Srbije, u zahtjevu kojim je od suda tražilo dozvolu za prisluškivanje odbjeglog narko bosa Darka Šarića, navelo da je Šarić  u bliskim odnosima sa Mićunovićem, koji je u tom dokumentu označen kao organizator šverca droge i cigareta u međunarodnim razmjerama. Odbrana je uspjela da u sudskim spisima Mićunovićevo ime bude zatamnjeno.

Na putu do potpune kontrole društva i legalizacije nelegalno stečene moći, shvatio je to Mićunović, bilo je neophodno zakoračiti u sferu medija. Prema dokumentima Agencije za radio difuziju, Grbović, Mićunovićeva desna ruka, registrovao je Televiziju Lutrije Crne Gore. TV 777 postala je jedan od potpornih stubova medijske režimske kampanje, specijalizovana za napade na Đukanovićeve neistomišljenike: glasila, NVO-e, pojedince.

Odakle Mićunoviću tolika (a navedeno je tek kroki) moć? Djelić odgovora mogao se naslutiti novembra 2008. godine na cetinjskom Novom groblju. Kao iz Kuma, Marija Puca: na saučešće antikomunisti i višestrukom atentatoru na Josipa Broza Tita, jednom od osnivača Srpskog oslobodilačkog pokreta Otadžbina (SOPO), Nikoli Kavaji, Branislav Mićunović stigao je zajedno sa Boškom Radonjićem, u pratnji desetine tjelohranitelja (pogledati YouTube). Radonjić, poslednji srpski don, (porijeklom iz Crne Gore), koji je umro pretprošle godine, bio je jedan od najkontroverznijih ličnosti srpske emigracije u SAD, sedamdesetih i osamdesetih. Kum irske mafije u Njujorku i prijatelj Džona Gotija, posljednjeg dona Koza Nostre u Americi.

Gotovo istovremeno, dok Radonjić i Goti haraju Sjedinjenim Američkim Državama, Mićunović, nakon Nikšića i Novog Sada (gdje je studirao ekonomiju, drugovao sa Ratkom Buturovićem), sa grupom momaka – često uz amin Službe državne bezbjednosti nekadašnje SFRJ, otisnuo se u Evropu. Tu su, u ekipi: Vlasta Petrović, Đorđe Božović Giška (Mićunovićev kum), Ljubomir Magaš Zemunac, Darko Ašanin, Željko Ražnatović Arkan, Vojislav Vojo Amerikanac Raičević, Ratko Đokić, Dragan Joksović Jokso, Dado Cerović…

Mićunovićevo ime (trenirao boks, bio u elitnoj 63. padobranskoj brigadi JNA), prvi put se dovodi u vezu sa krivičnim djelom 1983. godine. Mediji su pisali više puta: tada je u Njemačkoj ubijen Stjepan Đureković, bivši direktor marketinga INE, izbjegao u ustašku emigraciju. Likvidaciju je, prema tim navodima, organizovao Stane Dolanc, major KOS-a. Nikada nije dokazano, iako se naveliko spekuliše: iza likvidacije su stajali ovdašnji momci iz podzemlja.

Onda su došle devedesete. Mićunović je djelovao i neformalno-politički, pa je 1992. godine, kada je radikal Vojislav Šešelj kanio održati stranački skup u Nikšiću, sa svojim snagama čekajući na prilazu gradu, osujetio vojvodin dolazak. Monitor je pisao: Šešelja su na Mićunovićevu čeku, povjerio se kasnije radikal, upozorili Neđo Bošković, nekadašnji načelnik KOS-a i Nikola Pejaković, ministar crnogorske policije. Nekoliko godina kasnije, 1996., prema izvorima našeg nedjeljnika, Mićunović je bio jedan od glavnih karika i u Đukanovićevoj pobjedi na njegovim najvažnijim i najneizvjesnijim, predsjedničkim izborima.

Negdje u isto to vrijeme, Đukanović i Mićunović, počinju šverc duvana (vole eufemistički reći – tranzit), koji će ih godinama kasnije spojiti i na italijanskoj (Đukanovićevo ime kasnije arhivirano) ali i na švajcarskoj optužnici.

Mićunović je, navodno, bio zadužen i za bliske kontakte sa Frančeskom Prudentinom iz Brindizija, za koga je svojevremeno italijanski ministar i šef državne Agencije za borbu protiv mafije Otavijano del Turko kazao: „Bez Đukanovića ne bi bilo Prudentina, najmoćnijeg, najbogatijeg i najopasnijeg švercera na Mediteranu. S druge strane, bez Prudentina ne bi bilo Đukanovića.“ Enormni šverc preko Jadrana, podsjetimo, funkcionisao je od polovine devedesetih do prvih godina dvijehiljaditih.

Onda, septembra 2000. godine, slijedi priča o kojoj se, uglavnom, ćuti. Prema navodima optužnice – koja je kasnije, usljed nedostatka dokaza (svi svjedoci odustaju od svjedočenja) završena oslobađajućom presudom – Mićunović je ispred urgentnog bloka Kliničkog centra Crne Gore hicima iz pištolja likvidirao teško ranjenog Radovana Kovačevića, dok su ga unosili u bolnicu, na nosilima! Kovačević je, neposredno prije toga, ranjen u obračunu u hotelu Podgorica (gdje je Mićunović držao kazino), tokom sukoba u kojem je ubijen Mićunovićev prijatelj Petko Pešukić.

U evidencijama osuđenih za krivična djela nema Mićunovićevog imena; Facebook stranica Brano Mićunović ponos Crne Gore sve je popularnija – ima preko 2.500 članova, među kojima ima i novinara; ministar pravde Duško Marković, uprkos insistiranjima nevladinog sektora, izbjegava da u okviru Komisije za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala sasluša Mićunovića.

Marko Milačić