Zarobljena istina za budućnost diše
1 min read
Evo nas ponovo na Kosovo u Metohiju pitomu. Slušam starog đeda Iliju, pa kako on govori formiram sliku… Zbilja me vratio na neki početak i objasnio kakav bi trebalo da bude kraj. I ranije je bilo gladi i užasa praznih trbuha.
Luka Vukadinović
Piše: Luka Vukadinović
Evo nas ponovo na Kosovo u Metohiju pitomu. Slušam starog đeda Iliju, pa kako on govori formiram sliku… Zbilja me vratio na neki početak i objasnio kakav bi trebalo da bude kraj. I ranije je bilo gladi i užasa praznih trbuha.
I ranije su se čuli jauci i sirotinja. I ranije su sokolovi plijen tražili. I ranije se od sirotog tražilo i kralo. Nema razlike od ranije do danas. Različiti su samo ljudi. Samo se ljudska promijenila ćud, ali je ista ostala želja. Zaboravljeni su heroji što su ostali daleko. Baš tamo đe smo i mi nekad bili, dok nijesmo zaboravili ko smo i odakle smo… Dok nijesmo počeli da se opuštamo i da ne mislimo mnogo. Neko nas je tako naučio. Da zaboravljamo. A mi brže-bolje prihvatili. Jedva dočekali.
Baš ti zlatni primjeri, zaboravljeni heroji, u ovoj su našoj eri zaboravu predati. Kao da nikad nijesu živjeli – a zahvaljujući njima danas živi pokolenje. Ja vjerujem da zbog njih danas nas sunce grije. Krvava su bila ranije vremena, stradanja su zapisala tragove i čuvala od zaborava junake… one junake koji su danas nepoznati, bez imena i djela. U tim ranijim vremenima živjeli su drugačiji ljudi, sa drugačijim shvatanjima i ljepšim pogledom na budućnost. Na budućnost. U budućnost su vjerovali. Radi nje su i ginuli. Prošlost jednog naroda diktira budućnost tog istog naroda. Prošlost je istina koja se ne da promijeniti. Od te istine uveliko zavisi trajanje naroda. Kako smo se održali do danas, ako nijesmo zahvaljujući precima? I ko bi nas opominjao ako ne prošlost, teška ali ponosna? Nije valjda da su nam preci zaludu krv prosipali…
I nije valjda da se tih stradalnika danas potomci ne sjećaju, iako znaju da je zemlja kojom hodaju krvava i sveta?! Cijena zemlje je krv i život. I tom cijenom su granice branili oni koje zaboravljamo, mi koji živimo zahvaljujući njima i njihovim herojskim životima, datim za budućnost našu i naše đece. Đe god da zakopamo – nađemo neki neznani grob. Đe god da krenemo vidimo spomenike, grobnice, jame i streljane, stratišta i logore, krvave poljane i škripove, krstove i crkve. Svaki temelj počiva na krvi junaka zaboravljenih, junaka što sanjaše slobodu i dostojanstvo svog naroda. Imamo toliko primjera, čojskih i sojskih, koje nikako da spomenemo… a imamo i onih tragičnih savremenika koje svakodnevno pratimo i slijedimo.
Šta je to sa nama? Kako se jedan nepokorni narod pokorio, i zašto se pokorio boganjima i novopečenim lažovima, onima što su se nekad sa njima sprdali junaci? Dođe takvo vrijeme kad potomci junaka zaziru od potomaka fukara… Sjećanje na krvavije ali slobodnije vrijeme je naša jedina šansa, naši ‘idoli’ su u prošlosti zakopani. Naša budućnost zavisi od sjećanja. Ako zaboravimo ko smo i čiji smo, naša đeca će biti tuđa a naša zemlja ničija. Ili onih naroda što nijesu baš slavni bili ali složni jesu. Računica je jednostavna i laka. Lakša od bilo koje svakodnevne obaveze i moranja. Mi smo narod već pokoren i ponižen ako zaboravu predamo život. Kako sijemo, tako ćemo žnjeti. Ajde sa se zapitamo, šta smo posijali, i ako jesmo – đe smo i radi čega smo? Imamo snove i ambicije, sanjamo. Mnogo brate sanjamo, u snove nam prođe život. Nikako da se saberemo i načinimo prvi korak, otpočnemo kopanje temelja i zidanje Istine. Zakopavamo se u mogućnostima i pravima. Jedu nas moranja i snalaženja. Truju nas tehnologije i dokazivanja. Lažu nas televizije i ljudi bez obraza i odraza životnog. A vrijeme, to skupo zlato, trpi i prolazi. Pored nas. Dok mi maštamo o luksuzu i otpadu, i otrovu koji nas odnosi daleko od kajanja i istine. Na svaki korak bogomolja, zidana, rušena pa obnavljana, čeka da zastanemo i vratimo se vjeri, ljubavi i nadi. Zidali preci, za budućnost svoju, čuvali i branili dušmanima da skrnave i pale. Danas u dolini mira zvona jecaju a naroda nema. Zvona nas bude, ispraćaju i dočekuju. Opominju nas da se prekrstimo i poklonimo.
Pokorimo i konačno priđemo bliže do oltara. Vjera čuva od zaborava i sjećanje osvježava. Crkve čekaju narod svoj, one su dokaz nekog srećnijeg vremena, upravo onog koje smo prespavali. Opominju nas ovi krši i vrleti. Priroda nas zove i doziva. A mi sanjamo gradove i poslove, stanove i jazbine, bježimo od istine a laž nam kičmu lomi. Mi smo otrovani otrovom opasnim, otrovom novim. Ovaj otrov što nas u zaborav nosi nije samo fizički. Ovaj otrov je proizvod duševnog i duhovnog stanja jednog naroda i on je došao polako. Isto tako se širi i mori lakovjernu raju. Nekad smo čitali pa ponešto zapisivali, bilješke vadili i pamtili. Danas listamo i pratimo, „lajkujemo“ i slušamo. Mnogo informacija prolaznih i tužnih, mnogo prifila lažnih i ružnih. Istinu smo duboko zakopali…
Ne znamo ni šta je istina, ali zato znamo da koristimo kutije i brzine svijetske okupacije uma. Dok listamo informacije, i tuđe životne avanture, naš um umire, polako ali definitivno. Moderan čovjek. Govorio jedan mudar starac, Nikola „vrijeme puljke bato“. Slikovito objasnio. Na puljku oćemo dalje. Mi sanjamo život na puljku (na dugme) Mladost zaboravila kako su stari rintali da ih prehrane, koliko su patili i suza pustili da bi oni danas snove sanjali. I eto đe smo došli, pokorili smo se materiji, još malo ćemo klanjati pred televizorom i telefonom. Ali teško ćemo stradati, ako budemo tako sanjali.
Evo, za ovo devedeset godina, nikad nijesam mislio ništa do kako da prehranim porodicu, nikad nijesam budan sanjao, nadao sam se ali nijesam sanjao. Dočekah da moju zemlju dušmani obrađuju. Star sam ali se svake nedjelje nekako dovučem do seocke crkve i molim se samo za jedno, molim se da nikada ne zaboravimo ko smo, čiji smo i odakle smo.
„djece“… sta je „djece“?
Vukadinović je sjajno iskritikovao Marka Milačića ovim tekstom. Neka si napustio Pravu Crnu Goru ljudino. Nisi ti za te pozere i šminkere i selfi zavisnike. Ti si Srbin pravoslavac, skromna duša i pametan momak. A Marko je političar na puLJku…
Jesu ovo nekakve pouke? Iz duhovne riznice posvećenih I ustrajnih? Svaka čast, toga, svakako, treba mnogo više, u ovim obezbićenim vremenima…
E sad, imao bih jedno pitanje: budući da se Luka živo interesuje za duhovnu vertialnost koja bitno čini čovjeka, zašto onda, u tim stvarima ne posavjetuje svog lidera, Marka, kojem je mnogo stalo do počasti I drugih trica ovog palog svijeta.
Zašto ga, pobogu, Luka na tom polju ne uzdigne, jer Milačić sve vidi materijalističkim pogledom, I tako je zabludio u – volji za moć…
Budući da Prava Crna Gora bar na riječima drži I do ljudske duše, etike, tradicije, zašto Luka Marku ne ukaže dje ovaj kao lider upada u zabludu, u čemu je ogrezao, kako mu je politika I ambicija nagrizla biće, jer Milačić je na mnogo toga više nego spreman, I tim prije su mu usta puna visokih, teško dostižnih primjerima, npr. Petrovićima.
Zasad, Marko je fićfirić, dočim je Luka neubedljiv pokušaj autoritet…
Lepo, skromno, istinito.
Bravo Vukadinoviću.
❤
Ovdje ja nigdje ne procitah nista politicko. Autor je maltene dijete ne znam da li ima 24 godine.
Ali nacin njegovog pisanja je drugaciji i to cijenim. A Strasno me nervira kad se nadje neko ko kometarise nesto sto ne razumije. Dajte bre ljudi ostavite se politike, citajte napisano.
Odlican tekst,neobican, svoj i uvijek ominantan, zanimljiv, Vukadinovic
Medenica Vukadinovic Malovic kao da su rodjena braca, nema nikakve razlike u pisanju, bas nikakve.
Medenica kune i na kolac nabija ali covjek pise istinu, Vukadinovic je malo drugaciji, obuhvati svaki segment zivota ali kao da zivi ovo sto pise, valjalo bi da se malo opusti, pisanje se ne dovodi u pitanje. Oflicno.
Malovic siroko, usko, siroko u Malovicu ima i Medenice i Vukadinovica.
@ Anonimni,
Kad osvojim vlast, tebe ću da imenujem za književnog kritičara.
Znaš brate da napišeš da nikome ne koristi, a tebi da ništa ne fali.
Dosta je pisanja više. Šta imamo od ovog pisanja?
Ja sam bio na svim protestima od 98′. Što protestima oko rušenja vlasti, što nacionalnim protestima Srba i borbe za njihov položaj.
Odgovorno tvrdim da autor ovog teksta nije nigdje prisustvovao. Lako je pisati neke tekstove za par desetina čitalaca, koji će te potapšati po ramenu.
Za politiku treba hrabrost. Za ideju se bori. Na svaki moguci način, a ne samo pisanjem i selfijima!
Obican gradjanin
Aj ne seri keve ti. Jesi li bio na Dubrovnik junaku?
Ostavi mladost da zivi svoj zivot.
Dopada mi se .
Dogodine u Prizrenu!!!
Luka Vukadinović, s poštovanjem,
Ovakvih kao ti ima još dovoljno, ne treba se sekirati što nisu svi. I ne mogu svi biti. Inače, od uvek su ljudi bili ugroženi od neljudi, to treba shvatiti samo kao sastavni deo života.
I boriti se, naravno. Prvi korak u borbi je odbacivanje Zapadnih vrijednosti.
Konačno nešto lijepo da pročitam.
Bravo.
Tacno tako. BRAVO LUKA!!!
Svidja mi se, živio Vukadinoviću
Sjajno sjajno sjajno!