Zastava, opet

Piše: Emilo Labudović

Taman se predahnulo od proslava i šenlučenja i počeo hvatati zalet za nove radne pobjede (kako za koga) kad, ne lezi vraže, opet novi stari problem i kamen na koji se Crna Gora iznova sapliće kao pijan o plot. Zastava, i to ne bilo koja nego „trobojka“. I ne bilo gdje nego posred kabineta predsjednika Skupštine. Nečuveno i do zla boga neevropski, pročetnčki, odjek srpsko – ruskog maligniteta prema kojem je onaj izazvan Černobilom mala maca.

Javnost se opet zatalasala i eksplodirala, sitno ti je onaj vulkan na Islandu. Te Andrija opet unižava Crnu Goru, te ne da joj u Evropu, te podastire je Putinu i Vučiću, te prekonosira Spajića, te… Kad čovjek sasluša ove jadikovke i kokodakanje odasvud, započeto „jutarnjim“ sa Tv Vijesti, rekao bi da je Crnoj Gori, skrojenoj Milovim i Rankovoj mustri – definitivno odzvonilo.

Naravno, objektivno sagledavanje novog Andrijinog „ataka na pro… itd Crnu Goru“, (dok mu se još uvijek u „grijeh“ pišu Beograd i Banjaluka), samo bi izazvalo, u najblažoj varijanti, podsmijeh. Iz više razloga.

Prvo, Skupština je, čak i u ovoj improvizaciji građanske države, svojevrstan „dom naroda“ u kojem, zajedno sa ostalima, bivstvuju i predstavnici Srba, pa nije grijeh da se u njemu nađe i srpska narodna zastava.

Drugo, ne stoji ni prigovor da se „sa trobojkom ne može u Evropu. Jer, Crna Gora je baš sa „trobojkom“ ušla u Evropu još prije 168 godina i sve vrijeme, do vremena Mila i Ranka, se vijorila nad svime što je značilo državu, njen ponos i ugled. Kao takva, definisana je i Ustavom iz 1905. godine, u vrijeme kad Crna Gora nije bila ništa manje država u odnosu na ovaj današnji državni provizorijum.

Treće, davno su prošla vremena kad su se politički prostori osvajali jurišima, sa zastavama i zastavnicima na čelu. Ako ikad stignemo do granica EU, to sigurno neće biti na juriš i na silu, a oni koji bi trebalo da nam otključaju kapiju sigurno nas neće pitati sa kojim barjakom stižemo. Umjesto što talasamo i talambasimo zastavama i plašimo mečku rešetom, moraćemo da završimo mnogo toga životnijeg i važnijeg kako bi se toj Evropi predstavili kao dostojni njenog društva.

Četvrto, i najvažnije: sa Andrijom i bez njega, zastavobranitelji se konačno moraju suočiti (i pomiriti) sa činjenicom da je vrijeme Milove strahovlade i Rankovih eksperimenata sa tradicionalnim bićem Crne Gore definitivno prošlo i da smo, doduše sporije nego bi trebalo, ušli u period koji zahtijeva „sva prava za sve i sva prava svima“. Pa i Srbima. I njihovim znamenjima. Ili, jednostavnije: suživot „trobojke“ i Rankove državne zastave. Jer, drugačije niti valja, niti može.

Takođe, pokušaj da se najnovije „vijorenje“ „trobojke“ povrh Gore Crne, onako od šponde, nabije na nos premijeru Milojku, aluzijom na ucjenjivačku podršku njegovom kabinetu od strane DF, samo je još jedan uzaludan napor onih koji su, i politički i lično, davno potonuli, da drže glavu iznad vode. Jer, ako je ovoj i ovakvoj Crnoj Gori koju su nam, svu u ritama i kriminalizovanu sve do Vrhovnog suda, „trobojka“ najveći problem, srećnije države nema na svijetu. Ali, neće biti, jer i vrapci u ovom nesrećnom vilajetu znaju, i to imenom i prezimenom, ko nam je sve ovo vrijeme iza nas, držeći ruku na srcu i derinjajući se na Sekuline stihove, vijorio crni barjak nad Crnom nam državom.

I zato, ova država i ova vlast, sa sve Andrijom i „trobojkom“ koji nikad neće izdati Crnu Goru, moraju da se manu budalština iz kuhinja DPS i Bošnjačke stranke, da zasuču rukave i učine sve što mogu i umiju kako bi državna kola izvukli iz blata u koje su gurnuta. A zastave… one se viju uz slavlja i pobjede, pa kad nam se i ako nam se to nekad desi, eto zgode da ih sve zavijorimo!