Zašto bi Duško Radović danas završio na strašnom sudu Novocrnogoraca i Drugosrbijanaca

Piše: Marko Kovačević

,,Sve što raste
htelo bi da raste
– Neka raste
i treba da raste!“

Vjerovatno bi Duško Radović završio danas na strašnom sudu Novocrnogoraca i Drugosrbijanaca zbog ovog klasika srpske dječije poezije. Jer, za one koji ne znaju, dijete začeto u utrobi žene raste, i ne samo to već bi i htjelo da raste. Duškov grijeh sadržan je u stavu: Neka raste i treba da raste! Time je direktno ugrozio pravo žene da odlučuje o svome tijelu. Svojom željom u nastavku ove pjesme da gleda sve što ima oko, a dijete začeto u utrobi žene ima i to, on izražava klasično nepoštovanje žene. Zamislite samo koliko je ovim svojim strašnim stavovima Duško Radović čak i posthumno zarazio djece i budućih majki i očeva koji su morali da slušaju ove strašne i nemoralne stihove u izvedbi raznih dječijih horova širom bivše Jugoslavije.

Radovići kao da su predodređeni da prizivaju rađanje djece. Pošto je Duško ipak izbjegao vrijeme apsolutne vladavine morala i etike Novocrnogoraca i Drugosrbijanaca njemu je dolijao njegov prezimenjak iz Crne Gore koji ima još i tu nesreću da sjedi na tronu cetinjskih vladika a moral i etika Novocrnogoraca i Drugosrbijanaca su takvi da se najžešće, najsnažnije, najubojitije iskazuju upravo prema vladikama koji stoluju na Cetinju. Retroaktivno je to osjetio i Njegoš kome su srušili grobno mjesto. Zanimljivo je da su i u tom pogledu kao i u pogledu potrebe da se djeca rađaju dva Radovića, jedan iz Srbije a drugi iz Crne Gore, bili saglasni da Njegoševo počivalište ne treba rušiti.

Mitropolit Amfilohije je bio vrlo direktan u svom stavu – Srpkinje danas su majke čedomorke. Ta istina oparila je osjetljivo uho ,,boraca za ljudska prava“. Problematičan je po njima mitropolitov stav da prednost treba dati životu a ne smrti. A pravo na život jedno je od univerzalnih prava čovjeka. Pa čak i nerođeno dijete (nascituris) u pojedinim slučajevima u pravu ima se smatrati za već rođeno ako je to u njegovom interesu. U pitanju su odredbe naslednog prava tako da u pogledu toga hoće li naslijediti njivu ili kuću nerođeno dijete ima se smatrati za već rođeno u većini pozitivnopravnih propisa i osjetljivo uho Novocrnogoraca i Drugosrbijanaca nema tome šta dodati ili oduzeti. Ali se zato nerođeno dijete ne može smatrati već rođenim u pogledu toga da li je u njegovom interesu da živi ili da ne živi. To znači da smo kao društvo pravo na materijalnu korist stavili ispred prava na život što apsolutno odgovara moralu i etici Novocrnogoraca i Drugosrbijanaca. I zato mitropolit Amfilohije završava prikovan na tom krstu jer se usudio da život stavi ispred materijalnih dobara, tjelesne pohote bez cilja i svega ostalog što samo život ili želja da se isti stvori može učiniti smislenim.

Naravno, u svemu tome Novocrnogorci i Drugosrbijanci (ovo su inače sinonimi kao što su sinonimi i Crnogorac i Srbin) ubacaju i manipulaciju sa nerotkinjama. Važno je napomenuti da nerotkinje nisu isto što i čedomorke. Nerotkinje su one žene koje bi rodile ali imaju neki tjelesni nedostatak zbog kojeg to ne mogu. One znaju da nije sva sloboda žene i sva njena sreća u pravu da upravlja svojim tijelom onako kako hoće. Jer i ona bi to htjela, da svoje tijelo upravi na rađanje, ali ne može. Zato je ona u neravnopravan položaj dovedena upravo od strane onih žena koje iz svog tijela odbacaju plod. Samo su nerotkinje svjesne koliko je blago svako dijete i najbolje su one sposobne da budu majke i djeci koju nisu rodile. To znam i osjetio sam i na svojoj koži koliko njihova ljubav može da bude majčinska i okrepljujuća. Da sam abortiran vjerovatno to nikada ne bih saznao. Zato teza kako ih mitropolit vrijeđa dajući prednost životu a ne njegovom gašenju u najranijoj fazi uopšte ne stoji jer i one u stvari vape za tim životom i žele to isto. Da mu daju prednost. Jer nije važno da li je jezik rodno senzitivan ako se na njemu može slaviti život.

Da svaka ona žena koja želi da ugasi život svog nerođenog djeteta zna kolika tuga obuzme onu ženu koja želi da ga rodi a ono protivno njenoj volji ne preživi u utrobi do rođenja, kolika tuga obuzme svu njenu porodicu i prijatelje, da zna koliko ga je takva žena smatrala živim i važnim, možda bi i one odlučile da, poput mitropolita, prednost ipak daju životu. Ili da znaju koliko se svaka ona djevojka koju je onaj sa kojim je začela odbacio, koja je bila u nezavidnoj materijalnoj situaciji a ipak pobjedila stid i nemaštinu u korist novog života a nije im podlegla u korist smrti, srećna kad vidi taj osmjeh svoga djeteta, možda bi onda znale da život jeste lijep i da nam novi životi i naš sopstveni ojačavaju.

Zanimljivo je i to što bi Novocrnogorci, Drugosrbijanci i ostale Karleuše mitropolitu Amfilohiju zabranili i pravo da ima svoj stav o ovom pitanju. Vjerovatno bi trebao da ima njihov stav, jer samo to je, zar ne, sloboda govora i pravo na mišljenje. A mitropolit suštinski samo govori u skladu sa onom jevanđelskom da nam je sve dozvoljeno ali da nam nije sve na korist. A njegova uloga kao duhovnog poglavara jednog pravoslavnog naroda jeste da poučava kako misli i vjeruje i u skladu sa Jevanđeljem. Pa kome milo, kome mrzno. A Jevanđelje, ta radosna vijest za čovječanstvo, objavila je pobjedu života nad smrću. Zar nam onaj koji kaže da i mi u svojim mislima, željama, u svojoj slobodi treba da pobjedu damo životu, želi zlo?

Kad zakuca srce novo u utrobi majke, to novi život kuca na vrata ovoga svijeta. Zar nije ružno da mu ih majka zalupi? Jeste, ružno je. A šta je lepo?

ŽIVETI, ŽIVETI, LEPO JE ŽIVETI!

(Izvor: Blog autora)