Zašto je (i dalje) potrebno da ne damo Crnu Goru?

Piše: Boris Musić

Došao je i taj trenutak da možemo povikati napokon sloboda!

Kako to lijepo zvuči građani/ke, zar ne?

Za razliku od porobljenosti, u kojoj su neki od nas i rođeni (većina), sada u novo stečenoj slobodi nema stiska, nema pritiska, nema sumnje, nema zebnje i straha.

Ili?

Da li?

A možda ipak ima?

Nije tajna da mnogi zatvorenici i sužnji naviknu na svoje zatočeništvo/ropstvo. Nerijetko psiholozi bilježe da nakon dužeg vremena provedenog u zatvoru i neslobodi, ljudi kojima se navršava kazneni penal i približava puštanje na slobodu, zapravo moraju proći kroz određen program resocijalizacije, pripreme povratka u svijet (slobodnih ljudi). E baš tu gdje je sve naizgled čisto, statistika zna da bude poražavajuća. U 45% slučajeva i nakon par godina, a kamoli tek nekoliko mjeseci provedenih na slobodi, nanovo srce i misli hrle u zagrljaj svoje ćelije sa rešetkama. Toliko godina suživota sa neumoljivim metalom i zidinama, rezultiralo je da je sloboda  tamo u zatvoru a ne spolja! Paradoks.

I tragedija.

Zaista boravili smo (pre)dugo u zatvoru. (Pre)Dugo.

I zaista postavljam relevantno pitanje: Da li ćemo i mi pohrliti u dobro poznati zatvorski okrug na koji smo se navikli ako se ispostavi da nas previše slobode zbunjuje a da kukali ne znamo što ćemo š’njome?

U potonjoj eri, eri od ljute aždaje od sedam glava, od simboličkih sedam decenija socijal-komunističkog totalitarizma u svim oblicima, bilo je svega. A najviše nikad demokratski promijenjene vlasti.

U tom oporom kontinuitetu jednog sistema, uz svu nekompetentnost većine aktera, tu je i ona kolektivna krivica Dostojevskog: ,,Svi smo za sve krivi“. I znam da vas ima koji se sada mrštite i gužvate. No, kad nevaljalo dijete izraste u monstruma, hoće li biti da je samo ono krivo ili krivicu snose oni koji su mu to dopustili?

A svi smo dopustili. Dopustili smo mnogo u sedam decenija. I ne samo dopustili, nego i pristajali. I ako je to najmanje popularno napisati. Naposlijetku, sve ono što smo gurali pod tepih, sve ono najgore iz našeg mentaliteta, ludilo pojedinaca doseglo je vrhunac. A kako i ne bi? Njihova odvojenost od naroda, prokletstvo Ničeovog über mensch-a, gordost čovjeka Maksima Gorkog i opijum vlasti, moći i gomile novca, učinili su da vladajuća kasta pomisli da sunce izlazi samo njih radi. A onda kad se činilo da ne može dalje i lošije, gle?! Pomislili su da oni čine da sunce izlazi! Nakon što su skliznuli u ateizam ogrnut u građanski sekularizam (što god to značilo) a ogrtao je goli oportunizam, u jednom trenutku veseli karavan skreće u jeretički bunt ludačkog teokratizma u kojem glavni akteri kreću na Boga, na crkvu, na svetinje najavljujući da će kao ateisti(!) stvoriti svoju partijsku crkvu(?!) i skrojiti je po partijskom šinjelu ili je staviti u nišu kako to kažu u Nikšiću.

No, kako i biva sa svim ludostima ni ovo ludilo na sreću ne potraja dugo. Partijaši su ipak morali da se suoče sa surovom realnošću da nisu ni Prometeji ni Herkuli, a kamoli novi apostoli!

Već su samo partijaši. I to najblaže rečeno. Ili kako oni to vole da kažu, relikt prošlosti.

Desio se narod. Desila se kinonija. Desila se Crkva van zidina. Onako izvorno. Crkva je prokrvila zemlju, stvorivši litijske vene pune vrele narodne krvi koja vaistinu nije voda.

Imali smo jevanđelje na djelu u Crnoj Gori. I opet kao i negda, ispisali su ga Bog i čovjek.

I opet iz Nazareta (Crne Gore) dođe nešto dobro, opet Preteča pripravi put Gospodnji, opet Gospod pohodi ovaj narod i prosvijetli ga svjetlošću kojom prosvećuje sve. I opet udariše na Njega i opet (zalud) pečatiše Njegov grob, a opet Vaskrsnu! Sjeme marljivo sađeno u dušu i biće naroda od strane Mitropolita Amfilohija i monaštva i sveštenstva proteklih 30 godina je nešto što možemo svrstati u žanr metafizike i nazvati ga čudom i napokon nešto što je malo ko smatrao vjerovatnim… Jer, niko nije vjerovao da će ono roditi. Naročito ne sada. A rodilo je! Još kako!

Ali, vraćam se na nucleus zašto započeh žvrljati ovaj tekst…

Šteta je učinjena dragi moji i trebaće vremena da se popravi.

Baš kao što jedni vide da izgubiti Đukanovića znači izgubiti Crnu Goru, izjednačavajući državu svih nas sa jednim čovjekom(?!) Tako i ovi drugi izjednačavaju problem Crne Gore sa tim partikularnim čovjekom i njegovim likom i djelom. A jedni i drugi griješe! Niti je silazak Mila sa vlasti kraj Crne Gore (odveć je Vaskrsenje) niti je sve završeno njegovim odlaskom.

U stvari tek je počelo! Poruka je i jednima i drugima i trećima i, i, i…

Uz ideološku i doktrinalnu višeslojnost nove većine i vlasti, uz polupanu ekonomiju i spaljenu privredu, uz propali turizam, rastući kriminal integrisan sa Državom i kovidom u našem disajnom sistemu, naš najveći suparnik je ipak naš mentalitet koji je sve to omogućio i koji je sve to ove godine i gledao.

Naša plemenska svijest koja je u suštini koruptivna istinsko je leglo korupcije i onog lošeg aspekta funkcionisanja kojeg su odlazeći partijaši samo usavršili do tančina. A koje mi sada moramo da promijenimo. U nama. Svrgavanje drugih sa vlasti ispade da i nije toliko teško (kad Bog pomaže) ali, čini mi se najteža je revolucija svrgavanja samih sebe sa raznih tronova loših navika u nama samima!

Ako smo prekinuli kontinuitet jednih, da bi omogućili drugima isto to, onda smo zalud krečili. Ako ćemo isto raditi po istim principima i načelima i razmišljanjima, onda sipamo novo vino u mjehove stare, a to znači da je sve propalo.

E zato je poklič da ne damo Crnu Goru važan! Zato je bitno da nas stalno budi prodrma i podsjeća. A na šta?

Podsjeća nas na to da ne dati Crnu Goru znači i čojstvo i junaštvo! Braniti je od drugih, ali još više braniti je i sačuvati od sebe!

Ne dati Crnu Goru ne znači ne dati je svojim građanima, jer je ona sada de facto naša – građanska, manir odlazećih je bio braniti (izmuženu) Crnu Goru od njenih građana, pameti, eksperata i ljudi koji zaista žele dobro ovoj zemlji, ali, da li će biti i de jure, zavisi od nas, koliko smo spremni da je sačuvamo od sebe.

A to je najteže!

Završiću anegdotom sa Cetinja, akter je Petar II Petrović-Njegoš.

Na pitanje: Da li ćemo vladiko ikada steći slobodu?

Njegoš je odgovorio: Siguran sam da hoćemo, ali se bojim da je nećemo znati očuvati! Ipak, istorija se ponavlja dva puta: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.

Ne damo Crnu Goru!

Autor je student Bogoslovskog fakulteta