Zašto jezive astečke zviždaljke smrti imaju čudan efekat na ljudski mozak

U rasponu od prijetećeg šištanja do vriska koji ledi krv, zvuk astečke zviždaljke smrti je jeziv kao i izgled instrumenta koji su pravili u vidu lobanje.

Skeniranje ljudskog mozga sugeriše da tonovi zvižduka koje proizvode drevne asteškee zviždaljke, koje je ovaj narod koristio u raznim ritualnima, mogu učiniti više od stvaranja zastrašujućeg ambijenta.

Švajcarski i norveški istraživači su otkrili da slušanje zviždaljki aktivira različite centre u našem mozgu, što ukazuje na složenost zvuka koji se može opisati kao mješavina prirodnog i sablasno nepoznatog.

Neuronaučnik sa Univerziteta u Cirihu Saša Friholc i njegove kolege su uz pomoć 70 volontera iz Evrope,sproveli psihoakustično testiranje ličnih interpretacija nasumične selekcije zvukova koji su uključivali tonove jezivih zvižduka.

Volonteri nisu imali unaprijed upozorenje da će biti puštani i zvuci astečkih zviždaljki, tako da nisu imali nikakva očekivanja. Trebalo je da ocijene sve zvučne zapise.

Trideset dvoje učesnika su takođe išli na skeniranje mozga dok su slušali zvižduke među nasumično odabranom mješavinom zvukova iz pet različitih kategorija.

Većina volontera je zvižduk uporedila sa vriskom.

„Pokazujemo da se zvuci zviždaljki u vidu lobanje pretežno doživljavaju kao averzivni i zastrašujući i ocijenjeni su tako kao da imaju hibridn, prirodno-vještačko porijeklo“, otkrio je tim.

Istraživači objašnjavaju da čudna mješavina prirodnog i vještačkog otežava našem mozgu da kategoriše taj zvuk.

Naš mozak prvo kategorizuje senzorni unos prije nego što tu klasifikaciju koristi za pripisivanje vrijednosti, kao što je dopadljivost. Ali kada nešto ne spada u jasnu kategoriju, dvosmislenost nas ostavlja u situaciji koja se definiše kao uznemirenost.

Zvuk asteških zvižduka aktivirao je slušne kortikalne regione nižeg reda u mozgu dobrovoljca – regione koji se podešavaju na averzivne zvukove kao što su vriskovi ili plač bebe i usmjeravaju mozak da analizira stimuluse na dubljem nivou.

„Zvukovi zvižduka lobanje su prilično dvosmisleni u određivanju njihovog porijekla zvuka, što intenzivira moždanu obradu višeg reda“, pišu istraživači u svom radu.

Volonteri su posebno kategorisali zvuk asteške zviždaljke

U poređenju sa drugim testiranim zvukovima, koji su uključivali neke koje stvaraju ljudi i životinje, neke iz prirode, muzičke zvukove i zvukove koje stvaraju alati, zvižduk asteške lobanje je posebno aktivirao inferiorni frontalni korteks, koji se bavi složenom obradom klasifikacije, i medijalni frontalni korteks, region uključen u asocijativnu obradu.

Kada su svi zvuci upoređeni, oni koje stvaraju zvižduci asteških zviždaljki kategorisani su u posebnu grupu, jedan je stavljen u kategoriju zvukova koji su blizu zvukova alarma kao što su truba, sirene i vatreno oružje, kao i blizu ljudskih zvukova straha, bola, bijesa i tužnih glasova.

Mnoge verzije ovih zviždaljki pronađene su u grobovima koji datiraju između 1250. i 1521. godine. Neki od njih su bili povezani sa ritualnim sahranjivanjem. S obzirom na to i njihove rezultate, Friholc i tim sumnjaju da su zvižduci možda bili dizajnirani da simbolizuju Ehekatla, astečkog boga vjetra.

„Ehekatl je otputovao u podzemni svijet da bi dobio kosti iz prethodnih svjetskih doba kako bi stvorio čovječanstvo“, objašnjavaju istraživači dio vjerovanja drevnog naroda.

Alternativno, zvižduci asteških predmeta od kojih se neki ježe, možda su nekada predstavljali oštre vjetrove koji probijaju Miktlan, podzemni svijet Asteka.

„S obzirom na averzivnu/zastrašujuću i asocijativnu/simboličku zvučnu prirodu, kao i trenutno poznate lokacije iskopavanja na ritualnim sahranama sa ljudskim žrtvama, upotreba u ritualnim kontekstima izgleda veoma verovatno, posebno u obredima žrtvovanja i ceremonijama vezanim za mrtve“, zaključili su Friholc i njegov tim.