Zašto još uvijek javnost NE ZNA zašto je uhapšen pa pušten Brano Mićunović

Poput jačeg potresa u Crnoj Gori, na Badnji dan 6. januara 2021, odjeknula je vijest, koju je ekskluzivno objavio portal IN4S, da je uhapšen Nikšićanin Branislav Brano Mićunović, čovjek koji odavno važi za nezvaničnog „gospodara“ crnogorskog podzemlja i lice veoma blisko porodici Đukanović, posebno aktuelnom predsjedniku države Milu Đukanoviću.

Mićunovića je policija privela na izlazu iz Budve, nakon čega mu je određeno zadržavanje do 72 sata. Tada su privedene još dvije osobe koje su bile sa njim u društvu, Sava Vujović i Srđan Mićunović. Po prvim informacijama, u njegovom automobilu su pronađena dva pištolja.

Međutim prije isteka od 72 sata, Mićunović i njegovi prijatelji su pušteni da se brane sa slobode. Tu odluku donijelo je, Osnovno državno tužilaštvo u Kotoru.

Nakon puštanja Mićunovića na slobodu, niko se iz nadležnih institucija nije oglasio u javnosti. Ni Tužilaštvo, ni Sud, a ni Vlada Crne Gore, iako je potpredsjednik Vlade, Dritan Abazović, „proslavio“ hapšenje „kontroverznog biznismena“.

Zašto je tema Brano Mićunović u Crnoj Gori, skoro pa „zabranjena“ tema? Od njega je zazirao bivši režim, ali čini se da se ni nova Vlada neće proslaviti na tu „tabu temu“. Zašto nema objašnjenja, kako i zašto je uhapšen pa pušten „nedodirljivi“ Brano Mićunović, koji važi za jednog od poslednjih pripadnika stare garde.

Ko je zapravo Brano Mićunović

Ko je zapravo Brano Mićunović, šef mafije ili „ponos Crne Gore“, kako ga doživljavaju takozvane crnogorske komite?

Rođen je 1953. godine u Nikšiću, a u mladosti je trenirao boks i bio pripadnik elitne 63. padobranske brigade nekadašnje JNA. Sa grupom sugrađana sedamdesetih godina se zaputio za Novi Sad, gdje je studirao ekonomiju i bio nerazdvojan sa Nikšićaninom Ratkom Butorovićem, vlasnikom FK „Vojvodina”. Na fakultetu se kratko zadržao, a put ga je odveo preko granice, gdje su glavnu riječ vodili ljudi sa ovih prostora: Vlastimir–Vlasto Petrović, Dragan–Jokso Joksović, Slobo Grbović, Dado Cerović, Ratko Đokić…

Ime Brana Mićunovića se po prvi put dovodilo u vezu sa nekim krivičnim djelom kada je 1983. godine u Njemačkoj ubijen Stjepan Đureković, bivši direktor marketinga „INE”. Đureković je 22. aprila 1982. godine pobjegao u Njemačku i pod lažnim imenom Josip Miranović otišao u ustašku emigraciju. Razlog za bijeg je bilo otkriće da je Đureković u mladosti pripadao fašističkom pokretu i da je kao agent BND-a Njemcima otkrio vojnu tajnu o skladištima goriva za tenkove i avione u Jugoslaviji. Njegovu likvidaciju, kako su mediji pisali, organizovao je lično Stane Dolanc, nekadašnji major KOS-a, ministar jugoslovenske policije i predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Đureković je prilikom bjekstva ukrao od „INE” 200 miliona dolara i prenio u inostranstvo. Iako se spekulisalo, nikada nije dokazano da iza te likvidacije stoje Mićunović, njegov kum Đorđe–Giška Božović, Dragan Joksović, Ratko Đokić i Ranko Rubežić, pisao je Dan.

Ratovi u devedesetim i ono što ih je pratilo kod kuće „obrisali” su čitavu generaciju sa kojom je Mićunović drugovao. Njegov prijatelj i kum Đorđe Božović, zvani Giška, poginuo je još 1991. godine kod Gospića. Jedan za drugim stradali su Željko Ražnatović Arkan, Ratko Đokić, Branislav Lainović, zvani Dugi, Rade Ćaldović, zvani Ćenta. Poslednji u nizu ubijenih Mićunovićevih prijatelja je Branislav–Bata Šaranović, koji je prije tri godine likvidiran u Beogradu.

Koliko je poznato, kroz domaće evidencije osuđenih za krivična djela, Mićunović se ne spominje. Poslednje godine 20. vijeka proveo je u zatvoru Spuž, jer je bio osumnjičen zbog ubistva, koje se dogodilo pod sumnjivim okolnostima. Oslobođen je, zajedno sa svojim prijateljem Zdravkom Lopušinom, optužbi da je oktobra 2000. godine ispred podgoričkog Kliničkog centra ubio Nikšićanina Radovana Kovačevića, teško ranjenog u prethodnoj pucnjavi u kojoj je poginuo Cetinjanin Petko Pešukić. Mićunović je bio vlasnik kockarnice u hotelu „Podgorica”, gdje je izbila krvava svađa. Na teret mu se stavljalo da je ispred Kliničkog centra u Podgorici, na do tada nezabilježen način, iz pištolja ubio ranjenog Kovačevića. Novinska fotografija sa suđenja bila je jedina prilika da šira javnost vidi kako uopšte Mićunović izgleda.

Mićunović, zvanično, nije pripadao nijednoj crnogorskoj partiji, što ne znači da je bio politički pasivan. Naprotiv, u jesen 1992. godine, nije mu se dopala ideja da Vojislav Šešelj u Nikšiću održi stranački skup, pa ga je sa svojom družinom čekao na prilazu gradu. Miting radikala nije održan. Deset godina kasnije, 2002. godine, Šešelj ga je optužio za umiješanost u kriminal i ubistva Gorana Žugića, savjetnika crnogorskog predsjednika za bezbjednost. Šešelj je tada rekao da je Mićunović toliko moćan da je „pravi predsjednik Crne Gore”, koji „drži u šaci” i samog Mila Đukanovića.

Iako nikada zvanično nije bio politički angažovan tvrdi se da je pomogao Milu Đukanoviću da od 1996. godine pobjeđuje na izborima, iako to nikad nije dokazano. Jasno svrstavanje Mićunovića uz Đukanovića bio je signal „žestokim momcima”, kako u Crnoj Gori, tako i u Beogradu, pa su se neki od najuticajnijih Crnogoraca, oficira „Crvenih beretki” stavili Crnoj Gori na raspolaganje. Navraćao je i Željko-Maka Maksimović, po ocu takođe Crnogorac. Od 1998. godine, crnogorska dokumenta su dobili Dušan–Duća Spasojević, Mile Kum Luković, Ljubiša–Čume Buha…Uznemirujuća vijest da Brano Mićunović, za slučaj „da se krene na Crnu Goru”, priprema kaznene eskadrone i da će se zmija gađati pravo u glavu stigla je i do Slobodana Miloševića. Novinar Šeki Radončić u insajderskoj knjizi „Iza maske: Tajni ratovi u tajnoj policiji” piše: „Akcije odmazde „oko za oko, zub za zub” izvele bi se u samom Beogradu. Planiran je udarac u vrh perčina – atentat na Miloševića, uz pomoć jakog crnogorskog podzemlja u Beogradu”. Epilog svega je da se zveckalo oružjem, ali Milošević nije izdao komandu za napad.

On i danas uživa strahopoštovanje mnogih ljudi u zemlji, počevši od Mila Đukanovića, sa kojim je u veoma dobrim odnosima. Kad god je Đukanoviću zatrebalo, Mićunović je bio tu za njega, bilo da se radi o zaštiti ili pomoći da se ostvari pobjeda nad političkim protivnicima, referendumu.

Od trenutka kada su krenule priče o tome da je Crna Gora „švercerska Meka” ime ovog Nikšićanina se pojavljuje zajedno sa Milom i Acom Đukanovićem, Veselinom Barovićem, Stankom Subotićem i inima. U poslednjih nekoliko godina u medijima je bilo na desetine napisa koji su pledirali da objasne mrežu organizovanog kriminala koja drma Balkanom i šire. Gotovo svaki od tekstova ili priloga je Mićunovića stavio na mjesto broj jedan u toj organizaciji, predstavljajući ga kao čovjeka od koga sve zavisi.

Kako je sam za sebe govorio u nerijetkim medijskim nastupima, Mićunović dolazi iz one grupe „žestokih momaka” sa asfalta koji su se početkom devedesetih vratili u otadžbinu u namjeri da pomognu ostvarivanje nacionalnih interesa. Oni su „mlade godine” proveli u zapadnoj Evropi baveći se raznim poslovima koje je Mićunović na jednom mjestu opisao kao „zaštitu naših ljudi od kapitalista, ustaša i albanske mafije”. Mada za sebe voli da kaže da je „Titovo dijete”, ovaj Nikšićanin je bio aktivan u projektu osamostaljivanja Crne Gore.

U intervjuu podgoričkoj „Reviji D”, majka pokojnog Giške, Milena Božović, označila je Mićunovića kao jedinog pravog prijatelja porodice, koji joj se uvijek našao pri ruci, ali je naglasila da joj je jasno zašto on ne dolazi više u Srbiju.
– Ovdje bi ga odmah ubili, ne smije da dođe. Ima mnogo teških priča o njemu, ali on ljudima mnogo pomaže i mnoge želi da zaštiti – rekla je tada Milena.

Mediji su ga povezivali sa Zvezdanom Terzićem, nekadašnjim direktorom OFK „Beograda” i prvim predsjednikom nezavisnog FS Srbije, što su obojica više puta potvrdili. Prije nego je proglašen za gospodara fudbala u Srbiji i Crnoj Gori, Mićunović se zvanično bavio ugostiteljstvom: imao je brojne klubove i kockarnice na Crnogorskom primorju, kroz koje su prošli mnogi lokalni političari i preduzetnici. Imao je pekaru, piceriju, kazina u hotelu „Crna Gora” u Podgorici i u „Maestralu” u Pržnom. U Budvi je bio otvorio, kako se tad govorilo, najveću diskoteku na Balkanu – „Trokadero”.

Branislav Mićunović nije demantovao brojne optužbe koje se izriču na njegov račun, kao što nije govorio o vezama sa Đukanovićem. Takođe, dovođen je u vezu sa Svetozarom Marovićem, sa kojim je, kako se spekulisalo, imao zajedničkih poslova. Đukanović se nije odricao prijateljstva niti poricao da su mu osobe čija su imena kraj njegovog u italijanskoj optužnici ,,saradnici i prijatelji”.

Brano i šverc u Italiji

Ime Brana Mićunovića nalazilo se na dvije međunarodne optužnice za šverc cigareta. Na onoj italijanskoj, sa Milom Đukanovićem i još nekoliko ljudi iz Crne Gore, osumnjičen je zbog šverca cigareta. Đukanović je kasnije – arhiviran. Ime ovog Nikšićanina je kraj Đukanovića i na švajcarskoj optužnici. Direktorica MANS-a Vanja Ćalović podsjetila je nedavno da su mediji prenijeli kako su švajcarski tužioci označili Mićunovića kao ,,sivu eminenciju svih ilegalnih aktivnosti u Crnoj Gori”.

On je prema ovim optužnicama, navodno, određivao koje će kriminalne organizacije iz Italije obavljati šverc, kao i koja će im roba biti na raspolaganju, odnosno, u kojem trenutku će se vršiti tranzit. Navodno je bio zadužen i za bliske kontakte sa Frančeskom Prudentinom, mafijaškim bosom iz Brindizija. Prudentino se dugo krio od italijanskih istražnih organa, prema nekim verzijama i u Crnoj Gori. Uhapšen je prije nekoliko godina u Italiji. Mićunovićev blizak saradnik u tim poslovima bio je, navodno, Stanko Subotić Cane.

Mićunović, Đukanović i Subotić su viđani zajedno na Svetom Stefanu. Bivši funkcioner ANB-a Vasilije Mijović svojevremeno je nakon što je suspendovan javno upozorio Mila Đukanovića da će razotkriti šta je bio razlog njegovog sastanka sa Đukanovićem i Mićunovićem u kabinetu bivšeg premijera, kada mu je, kako je Mijović tvrdio, Đukanović poklonio pištolj.

Sinu dao ime po Giški

Na grobu svog kuma Đorđa Božovića održao je govor koji je kasnije osvanuo i na internetu.
– Kada si ljetos dolazio u Crnu Goru, koja je pod komunističkom strahovladom ćutala 50 godina, proveo si pola sata u manastiru Ostrog. Najdirljivije je što su tada mnogi prvi put ušli da se pomole svetom Vasiliju Ostroškom. U Italiji si odgovarao za djelo koje nijesi počinio, a mi smo ovdje sve činili da tražimo obnovu procesa zbog kojeg si odležao šest i po godina robije. Nedavno je došla presuda milanskog suda da je Đorđe oslobođen. Kad se vratio u zemlju bio je neobično srećan što se stvari pomjeraju naprijed, što stasava opozicija i predlagao mi da se ne uključujem u stranke, već da budemo uz svoj narod i njemu od pomoći. Ali, kako su iz Hrvatske počeli da stižu stravični podaci koje srpska štampa još nije objavila, da srpski narod ponovo biva žrtvom ustaške kame, tom prilikom si mi rekao da je vrijeme za rat. I otac Đorđa Božovića, Gavro se za vrijeme prvog svjetskog rata vratio iz Amerike samo da bi se borio za srpstvo. Kao sin Gavrov znao je da je došlo vrijeme za odbranu svog ugroženog naroda.„Mene zove moj narod i ja moram da idem”. Kad sam te ispraćao na put prije polaska u Gospić obećao sam da ću doći s dvadeset Crnogoraca. Nijesam htio ni sa jednim od njih da se pozdravim, vjerujući da ćemo se uskoro sresti. U subotu, prije pogibije, razgovarali smo telefonom i dogovorili se za datum mog dolaska s našim Crnogorcima. „Ali,samo ako se pojave s crnogorskim kapama”, sjećam se da je Đorđe napomenuo.

Kad su mi sjutradan javili da je stradao, nijesam povjerovao. Mislio sam da metak Đorđu ne može ništa i tada sam pustio suzu, što nikad ne činim. Otišao je u Gospić, u proboj, kako bi zauzeli kasarnu koju je vojska napustila i predala je ustašama. Elitnoj gardi, Srpskoj gardi dali su zadatak da je ponovo oslobodi. Kad su krenuli u proboj došlo je do velike vatre, Đorđe je ostao sam, odsječen, i rekao „Za nas nema povlačenja. Već su počeli da nam ginu drugovi. Šta će nama da kažu majke u Beogradu i Kruševcu? Kako mi živi da se vraćamo? Moramo naprijed, odstupanja nema – rekao je Mićunović na grobu svog prijatelja i kuma.
Mićunović je u znak sjećanja na svog kuma Gišku svom sinu dao ime Đorđe.

Veze sa Šarićem

Nakon izbijanja afere „Balkanski ratnik”, u kojoj je zaplijenjeno više tona kokaina, italijansko tužilaštvo je saopštilo da je klan Darka Šarića za šverc narkotika koristio infrastrukturu tranzita cigareta stvorenu devedesetih. Glavnooptuženi u aferi „Balkanski ratnik”, Darko Šarić navodno je bio u bliskim odnosima sa Branom Mićunovićem. To je saopšteno nedavno na suđenju u Beogradu. Na insistiranje odbrane, ime Mićunovića je, međutim, zatamnjeno.