Zašto se ne vraćam na fejsbuk (i zašto me nikada i nije trebalo biti na tviteru)

Piše: o. Darko Đogo

Danas su rijetke knjige čije nam je čitanje ne samo hormonsko zadovoljdstvo već istinsko, obrazujuće, životno iskustvo. Knjige koje nas mijenjaju. Hipertrofija informacija svakako ostavlja malo pažnje i volje za knjigu po sebi, a i ono što čitamo – uglavnom predstavlja svjedočanstvo udrobljene stvarnosti oko nas nego bilo kakav pouzdan vodič i odgovor na pitanja kako živjeti? Zato je „Književnost i komentari“ Slobodana Vladušića upravo druga – tačnije: „prva“ vrsta knjige – epohalno štivo. Ona knjiga koja ti otkriva da se istina „otkriva a na nudi“. Koja ti ne da da spavaš, dok je ne pročitaš. Knjiga koja ti mijenja život, još dok je čitaš.

U sred tog sasvim hrišćanskog i liturgijskog (a time i temeljno srpskog) iskustva – poruka, preko nekog od pet kanala za poruke koje imamo na telefonu: „oče, hajde se vratite na feksbuk!“ I još skrinšot jedne „tviter“ objave jednog od naših važnih političara („šta mislite o ovome?“). Gledam u knjigu koju držim i za koju se samo pitam „zašto je ranije nisam pročitao?“, u poruke na telefonu. Pogled se kreće ka polici sa knjigama: na prvoj na vidjelu su sabrane knjige o Hristu (koje opsesivno skupljam, želeći da, ako ikada bude snage, napišem „Mesiju HH vijeka“). Tamo se nalaze „Vreme čuda“, „Majstor i Margarita“, „Posljednje iskušenje“, „Bajka“, „Jevanđelje po Isusu Hristu“. Svaka od njih jeste knjiga sa čijim se viđenjem Hrista ne samo ne slažem već se ne mogu ni složiti. One su važne i velike knjige – za vjeru duboko ozljeđujuće, za misao temeljno izazovne i izazivajuće. Ali ništa što bih mogao da kažem o njima ne bi moglo da stane ni u „lajk“, ni u „dislajk“, niti u srce, niti u emotikone, kojima nam je neko simulirao da je nesvodivost osjećanja na znak manja ako skratimo opseg osjećanja a povećamo opseg znakova.

„Zašto te nema na fejsbuku?“ Možda zato što sam shvatio da je fejsbuk oduvjek bio polje nerazumjevanja. Da sam mojim boravkom „tamo“ i sam upao (ne, ne postoji bolji izraz: u fejsbuk se upada, kao u bezdan ili pada, kao u svaki sitni porok koji sa vremenom postaje zavisnost) u neprekidno kolo instant zadovoljstva zbog pisanja i instant zadovoljstva zbog saznanja da neko moje pisanje uopšte hoće da čita. U krug instant zapitanost zbog nerazumijevanja ili razumijevanja i neprihvatanja onoga što pišem. Ali ništa od svega tamo napisanog neće zaslužiti ni bar malo poštovanja koje imaju i neuporedivo slabije knjige na mojoj polici. Jer, ma koliko mi mislili da mi vladamo svijetom koji stvaramo pisanjem, on je oduvjek bio ništa manje čitaočev, ali uvjek posredovan mjestom na kome se nalazimo. Zato ne postoji misao koja može da preživi fejsbuk – mjesto koje odavno nije način kako da ostaneš „v kontakte“ – već jeste lažni kosmos nas palih demijurga koji živimo od trenutnih zadovoljstava. Kao što ne postoji ni poruka – ne parola ili naredba – koja može da preživi tviter. Platforme su ne ono što mi mislimo o njima već ono što jesu. Fejsbuk: polje nesporazuma nas slabih pisaca (crkvenih i inih – crkvenih naročito!) Tviter – polje lažne aforistike i usiljene vickastosti, a danas sve više polje političkih parola i zahtjeva, najjeftiniji papir za transparente i propagandu. Instagram – polje hiperestetizovanog života. (Od svih naloga koje imam ostavio sam samo instagram jer mi čuva ulogu kontakta sa rodbinom. Na njemu niko ne piše mnogo, već koliko mora. Takođe, obavezoao sam se – i držim obećanje – da ću svaku sliku koju tamo objavim ujedno i izraditi. Jer: virtuelnost nam je učinila ono što rat u Sarajevu nije – oduzela nam je fotografije).

Ostavljam, nevoljno, Vladušićevu knjigu. Počinju poslovi i dani. Gledam, preko in4s-a u tviterski rat u mom najintimnijem prostoru, u Crnoj Gori. I dalje: sve diskretno kao da je napolju. Ona javnost stanovišta za koju smo se borili – i dalje je sabijena u političkom životu. Sve je polje nesporazuma, nekada indukovanog direktno u Vladušićevom Megalopolisu, nekada trapavi odjek našeg nevladanja čak ni našim otporom Megalopolisu, ukoliko ne prođemo duhovno putovanje na koje nas vodi Vladušić.

Za Megalopolis to je svešteni nesporazum parola. Tviterska razmjena – ta mogućnost da se sažeto ne razumijemo – kao mogućnost da sve za šta se borimo stane u nešto znakova i u našu recepciju tih znakova. Ali – da bismo svetinje bili u stanju da branimo i osjetimo, najprije je neophodno odmaći se iz Megalopolisa koji upravlja nama. Ili koji bi želio da to čini. Život nije znak. Politika nije praksa upravljanja čovjekovom palošću. Dok to ne pojmimo, ništa ni od života, ni od politike. Pragmatika postaje priroda: nesporazum – način komunikacije u nesporazumu. Tajna čovjeka nije u našim slikama o njemu, ne u onome što mi o njemu mislimo, već u njegovoj ličnosti. Dokle god budemo udisali najvažniju obmanu – da nam je kao ličnost blizak onaj koji i sam nije još postao ličnost – lutaćemo bespućima bezličnog.

Zato: pogled na police. Na njima su, kao u filosofiji kulture Vladike Danila Krstića, slojevito govoreći Bogočovjek, Oci, ljudi. Nemam dovoljno života za život na platformi.