Zašto se sudi Matiji Vukovome Bećkoviću?

Piše: Božidar Rovčanin

Svih ovih godina, gdje god ima ijednog montenegrina, drugosrbijanca, autonomaša, gradžaniste…gdje god postoji ijedan plaćenik koji za trideset srebrenika izdaje Istinu, sudi se najraspjevanijem Mladiću najskuplje srpske Reči.

Sudi se Pjesniku poeme „Ovo i ono“, Pjesniku Ikone „Bodež“, Pjesniku Jevanđelja o „Kadićima i Petrovićima“, Princu Pomiritelju. Princu koji propovijeda Ljubav, ali i Umu koji razlikuje istinu od laži, svjetlo od tame i žito od kukolja.

Sudi se Pjesničkom subjektu koji sluša preporečenje, koje kanda vodi bratoubistvu, između ovoga i onogoga. Subjektu i Ličnosti koji ispovijeda:

“ Ne bih dao nikoga,
Nizašto,
A kamoli sina,
Za ovo,
I ono,
Nego za sinov nokat,
Dao sve ovo,
I pridao sve ono,
Pa jednom lopatom pregrnuo,
Pobusao i poravnio,
I ovo i ono,
Za Oca i Sina
I Spas ovoga naroda,
Raspetoga na ovo i ono“!

Ali ko ovom Pjesniku, Proroku i Jevanđelisti sudi?! Sudi mu ono. Ono bez lica, sa naličjem i zadnjicom na licu, ono sudi Pjesniku Božijeg Obraza. Ono bi da ga Pjesnik, Princ Poezije da ga zastupa. Da ga zastupa i da mu se umili. Ko da Pjesnik pjeva zbog onoga. Pjesnik „Nebom osijani“ pjeva Hrista radi.

Pjesniku se sudi jer je autošovinizmu, samoporicanju, autodestrukciji, jer je nacionalnom suicidu, jer je srpskom polomu rekao: Dosta si svoje krvi popio! Siđi sa Bodeža, brate nesrećni, monstrume. Krv mi piješ i nestaješ sa mnom koji kao Jagnje ne znam za smrt i nestajanje, ali sebe upisuješ u vječno ništavilo. Odlaziš u Ogledalo koje “ krvinkovim očima te gleda“.

Kako to Pjesnik Ljubavi, Opraštanja, Najveći antikomunista koji prigrlio najvećeg ideologa Kominterne, kako On to postaje u javnom diskursu „krvožednik“. Onaj koji bližnjega sa opijajućeg Bodeža skida, u javnom diskursu je izgrađen kao krvolipteći krvožednik!

Onaj koji Ljubavlju Pjeva, jer “ jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik“ – pjesnika nema mimo ushićenja i zanosa, optužen je za mržnju. Optužilo ga ono. Ono ništa roba. Ono fukara. Ono se uskokotilo i uzjogunilo. Ono se podiglo i nakostriješilo. Ono se uljudilo. Ono se uspravilo i zakokodakalo. Ono se dohvatilo razglasa. Ono stalo da sudi. Ovo se isprsilo. Ovo ispililo. Ovo nešto mrči. Ovo misli da se pita. Ovo se dokopalo fotelje. Ovo misli da može ovako.

Žao mi je. Znate onu priču o Petrovićima i Kadićima…