Zavjet u pretposljednja vremena

Piše: o. Darko Ristov Đogo

„Institucija poslednje želje je izgubila svoju simboličku snagu čim se pokazalo da ne postoji nikakva vrednost iznad vrednosti same imovine… Pošto stanje Megalopolisa određuje dominacija izbrojivog, onda je ovaj diskontinuitet još više pojačan činjenicom da iza mrtvog čoveka ostaje samo njegova izbrojiva imovina, dok njen bivši vlasnik nestaje i kao živo biće i kao simbolička figura, jer njegova poslednja želja više nije uklopljena u bilo koji sklop vrednosti. Ona se, naime, ne može izraziti brojkama. “

Slobodan Vladušić, Književnost i komentari, str.63

Znamo da je najteže o praznicima. Ako drugim danima i možemo da se probijamo kroz svakodnevicu sa nedostajanjem dragih lica u pozadini naših poslova, praznici nas vraćaju u zajednicu onih koji nas čekaju tamo ali koje mi – makar sasvim nerazumno – i dalje nekako čekamo ovdje. Zato pišem: nedostaješ mi, Starče. Ludi čovjek u tim danima bar nekako nađe utjehe u sjećanjima, u nadama. Pa i ovo penkalo, što mi ga onomad pokloni, nekako u isto vrijeme i tješi i ranjava. Kao život. On je takav. Tješi i ranjava.

Vidim da se mnogi iz Prve i Druge familije guraju da ti poslije smrti postanu djeca, kad su već za života svoju ljubav pokazivali mržnjom. Neka ih. U stanju Megalopolisa, u kome postoje, njima je nejasno da postoji zavjet koji nije određen njihovim „vrjednostima“ – onim kvantitativnim, niti podložan njihovim interpretacijama. Da čitav jedan život može biti zavjet, pa i zavjet – neprekidni poziv na život.

Ali ostavimo ljude redukovane na biohemijske procese koje nadilaze samo u onim reproduktivnim, narkotičnim i finansijskim kvazi-događajima njihovog „života“ da u tužnom samoodređenju i samoograničenju prigledaju na tvoj život, na tvoj zavjet. Možda ih i taj pogled na tvoj lik, ipak, nekako, oplemeni. Uzdigne u testamentarni način postojanja. Nama, djeci kojoj nedostaješ, ostaje da i sami pišemo zavjetno. O tebi.

Đedov zavjet: pomirenje. Na jednom od njegovih nezaboravnih ispita-predavanja, pričao nam je kako su jeromonah Atanasije i on služili u Efesu ili Pergamu, negdje, u negda hrišćanskoj i biblijskoj Maloj Aziji, na nekoj od studentskih ekskurzija sedamdesetih ili osamdesetih godina HH vijeka pomen svima upokojenima na mjestu hrišćanskog hrama, današnje razvaline. Kako je zvanično bogosluženje dvojako nemoguće (i zbog sekularnog karaktera Turske za koju je u pitanju samo muzej ili turistička znamenitost, i zbog pritiska da se ne vrše javno hrišćanska bogosluženja), jeromonasi Amfilohije i Atanasije su od parčadi crvene vunice načinili epitrahilje i odslužili mali pomen našoj davno usnuloj braći i ocima, okončavši obaveznim „Hristos anesti…“ (Hristos vaskrse)

„I da znate, djeco, da vam je dužnost sveštenička da sve neopojane opojete i tamo gdje više niko nema da ih pomene – pomenete. Znate li da negdje ima neopojane duše hrišćanske – otiđite i opojte!“

Neko se odmah dosjetio da upravo tu, na nekoliko minuta vožnje, leže hiljade hrišćanskih, srpskih kostiju jednog naroda koji se iz centralne Srbije, Kragujevca, Valjeva, Čačka, zbjegao prema Bosni i Hercegovini, da bi ga – uglavnom golobrade mladiće – pobili i pobacali na putu Foča – Kalinovik oslobodioci i kovači nove sreće.
„Hajdemo odmah tamo!“ ustaje Mitropolit te 2004. ili 2005. Nije imao mira dok bar na dva mjesta (Miljevina i Dobro Polje) nije pogledao i opojao svoje mrtve, naše mrtve. Koliko li ih je samo tražio i nalazio po svijetu: mnoge, iz današnje „prave“ Crne Gore, iz četiri nahije kojima su unuci djeca nekog drugog nastrojenja, pa su dvojako umrli. Znao je tajnu danas zaboravljenu: da Hristos vidi, kamen pamti, kosti čekaju, duše gledaju – znao je da je svako opijelo jednog kraljevog oficira kosmički događaj, i ujedno preduslov da se sinovi i unuci izmire ne u zaboravu zločina već u pomenu neopojanome. Žuljavo je njegovo traganje za kostima ubijenih pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini mnogima koji i danas žale za Jugoslavijom svojih iluzija za koju intuitivno osjećaju da je nespojiva sa Otadžbinom svakoga čovjeka – Carstvom Božijim. Neka i ovaj njegov zavjet ostane: da se mirimo i izmirimo u hrišćanskom pomenu žrtve.

Đedov zavjet: vijekovi se pamte, vijekovi još mogu proći: pretposljednja vremena. Suočen sa čudnovatošću ko zna više koga fenomena našeg vremena, pitam ga: „Starče, jesu li ovo posljednja vremena?“ „Ako nisu posljednja, odavno su već pretposljednja!“ poentira sa radošću moračkog dječaka koji je nadmudrio sagovornika, sa dubinom proroka koji vidi i vijekove iza i one ispred njega koji svi čine ta nikad još okončana „pretposljednja vremena“ koja živimo. U njemu se stapaju vijekovi, ponekad sasvim „nepraktično“ i zbrkano, sapostoje i Kapadokija i Sveta Gora i sve srpske države svih vremena i prostora, one koje su bile, koje jesu, krštene, nekrštene, nedokrštene, nekada i sad: one koje tek ima da budu. Mislim da dosta ljudi sasvim jednoznačno doživljava „Dogodine na Lovćenu!“ – površno u semantičkoj perspektivi, kao svojevrstan paralelan poziv onome „Dogodine na Kosovu!“ a i jedan i drugi – površno u njihovoj vremenskoj dimenziji. Jer, za njega biće Crne Gore nije biće po sebi već i sama Crna Gora – na tragu Sv. Petra I ali i Petra II – jeste hronotop kosovske zavjetnosti bez koga je ona lišena svoga bića kao smisla. Zato je Lovćen – kosovski eho, koji samo kao takav može da odjekuje (lišen njega, on postaje svoja suprotnost: drljevićevska personifikacija iluzorne demonske gordosti kao pra-grijeha, osnova demonskog pred-pada prije čovjekovog pada. Lovćenska misao bez Kosova nije misao već brigada!).

Takođe, njegovi zavjeti – onaj o povratku Srbije na Kosovo i kapele na Lovćen – nisu „projekti“, nisu žurni poslovi koje treba kako-god i što prije okončati, poput na brzinu sklepane vikendice bez fasade. Oni su tu da ostanu vijekovima. Da ih prenosimo i pamtimo. Da ih ispunimo u sebi, mijenjajući svoj život neprekidno, živeći svaki dan kao da pojimo konje na Sitnici, pričešćujući se u našoj parohijskoj Crkvi, kao da smo u Samodreži 1389, iako možda živimo u 2389, ukoliko pretposljednja vremena, ipak, ne postanu posljednja. Nije on ostavio zavjete da ih na brzinu ostvarimo, već da ih u sebi ostvarujemo.

Đedov zavjet: sloboda. Učio nas je da budemo slobodni. „Ja to vama po slobodi “znali smo da mu kažemo kada treba da mu kažemo i mišljenje za koje smo pretpostavljali da mu se neće dopasiti. Smiju mu se oči: „hajde, blago meni!“ I uvjek bi saslušao. Jer „po slobodi“ bi značilo „po ljubavi“. Ljubav daje slobodu, ali je i podrazumijeva: jefitna ljubav daje jeftinu slobodu, a žrtvena ljubav daje slobodu beskrajnu – slobodu u kojoj nekada možeš i da pogriješiš, ali ne smiješ da porekneš ljubav. Od njega smo se učili upravo danas zaboravljenoj tajni slobode, ljubavi i odgovornosti.

(Neka mi ovdje bude dozvoljen jedan mali ekskurs: vrlo često mi braća sveštenici iz Crne Gore, za moje oštrije stavove, prebace: „lako je tebi, iz Republike Srpske, govoriti. Tamo je sloboda.“ To me podsjeti na jedan susret pokojnog mi oca, na svega nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Sjedili smo na ratnim Palama, obučeni u nešto iznošenih prijeratnih prnja, jakne i gumenjarke iz Crvenog krsta i vojničke košulje koje nam je ujna potkratila, da bismo ih mogli nositi. Dolaze očevi prijatelji, novinari RTS-a i RTCG. U jeku je bio sukob Milošević-srpsko ratno rukovodstvo: otac je snažno osjećao damar naroda i stao na poziciju nepotpisivanja Vens-Ovenovog ili nekog drugog plana, oštrije od samog rukovodstva. Njegovi poznanici iz Beograda i Podgorice žale su se na sankcije, finansijsku situaciju i diktaturu – poslovnično beogradsko nepovjerenje i podgoričko prezrenje svake vlasti. Pita ih otac: „pa zašto o tome ne pišete?“ „Jesi li ti, Risto, lud? Lako je tebi ovdje na Palama, hajde ti to pričaj u Beogradu ili Podgorici, znaš li koliko je hleb danas?“ Otac je baš prasnuo u smijeh: lako je tebi Risto, na ratnim Palama, hajde, prijatelju, budi slobodan u Beogradu! Ispostavilo se da nikada i nigdje sloboda nije jeftina ni laka. On je svoju platio životom. Pritom naučio i nas isto ono što i Đedo: da su jedino vrjednije od života – sloboda i obraz. Pa, ako već i ovi gore navedeni razlozi – jedan dug prema mome učitelju, prema vijekovima, prema cjelini srpskog naroda, prema mojim hercegovačkim precima čije su kosti u temeljima one srpske kraljevine koja se zvala isto kao i današnja „država“ Crna Gora i dalje nisu dovoljni, ni važni, onda bar neka ostane ova anegdota kao odgovor na lakoću slobode i moralnost ćutanja. Meni je, pored svih porodičnih i ličnih gubitaka, Bog dao da život do sada proživim kao sin jednog Rista koji je umro za svoj narod i duhovni sin jednog Rista koji je umro za ovaj svijet da bi se rodio Amfilohije.)

Znao je i on nas da suoči sa grešnim odrazom u ogledalu: nije to činio nikada sa zlobom, jer je sveza ljubavi obavezivala najprije njega. Pitam se ponekad da li smo bili svjesni koliko nas ta sloboda koju nam je on davao pred njim uspavala, pa ne vidimo da slobodu moramo osvojiti pred svakim ko nam je kao otac sinu unaprijed ne podari? Ne znam, valjda je opet to pitanje o naslijeđu imovine ili obraza: mi smo narod u kome svaka generacija mora da izvojuje ono što joj Đed zavjetom ostavi.
Đedov zavjet: Tisa. Zaista mu je bila tijesna vaseljena. Ali to ne znači da nije volio svaku travku. Kako mu je samo divna poezija! Evo, samo njegov „Banat“:

Banat

Riječ koja znači
Tugu
U meni javlja nebesku
Dugu
Što se preliva iz srca
Kao crveno vino
Iz pune čaše.

Ili prelijepa „Tisa“, njen početak već nas prepušta onom hrišćanskom okeanskom iskustvu, iskustvu okeanske egzistencije:

„Panonijom spokojno teče
Grljena vrbama i travom
Praćena šumorom kukuruznih polja
U oku srca skrivana…“

Pjesnik. Istinski hipersens hrišćanske kosmologije. Sve je dobro, sve nekako svjedoči Hrista. I ono „pseće raspeće“ upućuje da je u Jagnjetu – Spas.
Starac je nesposoban za prezir. Doslovno: nikada nikoga nije prezreo. Čak ni neprijatelje koji su to bili upravo zato što su iz petnih žila prezirali i preziru (o preziru u dukljanskoj mitomaniji ne vrijedi trošiti mastila. Ipak, vrijedno je napomene da mu je sasvim stran bio onaj prezir sa kojima po često pojedini nadSrbi u Crnoj Gori preziru sve ostale: njemu u Leskovcu ili Čačku nisu živjeli ni po čemu drugačiji ni ljudi ni Srbi. Kao i svi Moračani, pa i mi Hercegovci, bio je sklon glorifikovanju borbe srpske Crne Gore protiv Turaka, ali najbliže gdje bi dolazio narativu o nadSrbima je bio njemu omiljeni izraz „Crnogorci – to su Srbi u užarenom stanju!“ Pritom nemojmo zaboraviti ni da je metafora užarenosti višesmislena: ona upućuje i na vatrenost, nepomirljivost, beskompromisnost, ali ima i naličje adskog karaktera, „ognja neugasivog“ kojim nekadašnji angeli sijaju i kao demoni).
Evo: prikončavam. Pregledam ispise. Držim ono tvoje penkalo. „Blago meni, da upisuješ dobre ocjene studentima i da se manje srdiš“. Znaš i sam da je ocjena posljednje što je važno iz jednog susreta – mada su nam one tvoje, nekako, bile više od fakulteta. Trudim se da se ne srdim, ali da ne izgubim srdačnost. Trudim se da pišem. Da iz vida ne izgubim tvoj život. Tebe. Zavjet.

Protojerej-stavrofor dr Darko R. Đogo vanredni profesor PBF Svetog Vasilija Ostroškog Univerziteta u Istočnom Sarajevu