Zbogom dobri, plemeniti Oče i veliki duhovniče, Joilo!

Sjeća se: Jovan Lakićević

Nema toga ko je bio na Srpskom Tavoru, na Joilovoj i našoj Bjelasici, koji danas, na vijest o upokojenju oca Joila, pored iskrene tuge, neće osjetiti potrebu da kaže, makar u svojoj porodici, riječi divljenja, ljubavi i velikog poštovanja prema ovom neobičnom i dragom duhovniku. Mi koji smo ga, zahvaljujući Gospodu, bolje poznavali, pa da kažem narodski i sa njim se družili, ne samo na Breobraženje na Ključu, pogotovo.

Minulog ljeta, prvi put od kako je, prije 17 godina, na jednom od bjelasičkih visova, Ključu, podigao repliku Njegoševe kapele (koja će se, nakon rušenja one lovćenske, po ugledu na Joilovo pregnuće umnožiti, pa ih sada u svim srpskim krajevima ima dvadeset! ) otac Joilo nije bio s nama, baš kao ni njegov nešto stariji uzor, Amfilohije. Znali smo da je bolestan.

Ja sam to znao odavno, možda već dvadesetak godina (kancer želuca). Joilo je to, čak i svojim prijateljima, prećutkivao. Jednostavno, nije pomišljao na operaciju, a kad bi mu se namjernici obratili za savjet, recimo, o presađivanju organa, nije htio da ih obeshrabruje, samo bi rekao: „Svak treba da se nosi sa onim što mu je Gospod odredio i namijenio, odnosno da nosi svoj „sudbinski“ krst…“
Mnogi vjernici možda ne znaju da je otac Joilo, pored već spomenute Kapele, na Bjelasici sagradio još dva manastira, od kojih prvi na mjestu Ćirilovcu, pa je bio posvećen našim duhovnim zadužbinarima, Ćirilu i Metodiju. Otuda je za prelijepu planinu Bjelasicu vezan i epski naziv – Srpski Tavor.

Otkako je sagrađena Kapela, dan Preobraženja je postao pravi pjesnički i duhovni praznik, svetkovina pjesnika i guslara, kao i posjetilaca iz svih srpskih krajeva. Za ovu priliku ću reći da su se tu mogli čuti i prelijepi stihovi Mitropolitove braće, Dobrije i Rada, posvećeni neimaru Srpskog Tavora, našem uzornom domaćinu, ocu Joilu. Čuli su se tu i stihovi oca Rada i pjesnika Radovana Radovića, inače graditelja više crkvenih zdanja, o Joilovom stricu, kapetanu i vitezu sa Kajmakčalana, Bošku Bulatoviću koga je i veliki prijatelj Srba, Arčibald Rajs pominjao. Boško je zaista junački poginuo predvodeći svoj bataljon, prilikom proboja Solunskog fronta.

Malo je, međutim poznato, da su Boško i njegov Kolašinac ( na bliže Rovčanin) poručnik Marko Puletić, a oba dobrovoljci pod Solunom, nakon Mojkovačke bitke, izveli pravi vojnički podvig. Pod zaštitom mraka, uz pomoć jednog regruta, iznijeli su poteži bestrzajni top na vis Kajmakčalana i otvorili vatru po bugarskim rovovima! U bliskoj borbi s Bugarima poginuo je pravnik i poručnik Marko Puletić, a Boška će smrt sresti tek sjutradan, u pobjedničkom jurišu.

Dok su se pjevali stihovi o herojstvu strica Boška Bulatovića, sjećam se izraza na licu oca Joila koji je to ispratio sa vidljivim uzbuđenjem.

Jednom drugom prilikom, dok sam uz gusle kazivao Njegoševe stihove iz „Šćepana Malog“:“Pozdravljam te viteški narode,/Prava diko roda slovenskoga“/… posvećene Kosovu, njegovim svetinjama i junacima „Oj, Kosovo, grdno sudilište,/Na sred tebe sodom zapušio“/, a završavaju se „Združite se gromi i potresi,/Zemlji srpskoj drugo lice dajte,/ E nečistom nogom okaljata.“, Joilo je tu pred masom, zajedno samnom, pjevušio tihim glasom sve vrijeme, da bi me na kraju upitao:“Brate Jovane, jesi li ovo smio zapjevati u Brozovo vrijeme?“

Vjerujućem svijetu uglavnom je poznato da je otac Joil bio čuvar ćivota Svetog Vasilija, osam godina, ali, kako je obukao monašku rizu, manje se zna. Ova anegdota vezana je za njegov dolazak u Ostroški manastir, ali i za pušače i pušenje. Jedne prilike visokopreosvećeni mi se baš požalio riječima da ne zna šta da čini sa ocem Joilom, još dok je bio pod Ostrogom, šta da mu kaže, a da ga ne povrijedi. On je, naime, bio u stalnom „ratu“ sa „duvandžijama“. Čim vidi žute prste, znao je da vjernike, naročito one mlađe, udari po ruci, s pitanjem „Šta ti je to?“ Tek kad bi mu obećali da će se manuti pušenja, pristao bi da ih ispovijedi, blagoslovi,krsti ili vjenča.

„Prestaće ljudi da nam dolaze u Manastir“, vajkao se Mitropolit.

Jedne prilike, nakon ovog razgovora, dolazeći da poljubim ćivot i poklonim se Svecu, zapitao sam jednog đakona – zašto otac Joilo ne podnosi zavisnike od ovog poroka i čuo čudnu priču.

Još dok je bio nastavnik u jednoj danilovgradskoj školi, u snu mu se jedne noći javio Sveti Vasilije Ostroški: „ Kaži popu Dušanu (Radoviću, ocu fudbalskog reprezentatica Laza Radovića) da batali duvan, inače mu ovamo neće biti mjesta!“ Otac Joil je na čudan san gotovo bio zaboravio, ali kad je sreo igumana bajbabskog, Dušana, sjetio se i više u šali ispričao čudan san prijatelju.

Nekoliko mjeseci kasnije, preminuo je sveštenik Radović. Nakon nekog vremena , budućem monahu se, ovoga puta u san javio pop Dušan, riječima: „Bratska ti hvala, Jošo. Da mi ne reče onu poruku od Sveca, ovamo bih se loše proveo! Bogu hvala da sam bacio duvan, odmah pošto si mi je rekao…“ Toga časa se Jošo Bulatović neopozivo odlučio da dnevnik zamijeni krstom, a civilnu odjeću – mantijom. A otuda i njegov „neprikladan“ odnos prema ljubiteljima duvanskog dima!

Kada smo prije gotovo dvije decenije, moja braća guslari, Boško Vujačić i Slavko Aleksić, zajedno sa profesorom Stojanom Mandićem, kao mirjani pokrenuli proces kanonizacije Lovćenskog tajnovidca ( o tom poduhvatu, nakon snoviđenja na Lovćenu, Mandić je objavio dvije knjige) učinilo smo to, na više koncerata sa blagoslovom oca Joila. Kad sam na prvom koncertu, posvećenom Njegošu, u srpskom Istočnom Sarajevu pomenuo oca Joila i njegov blagoslov, prepuna sportska dvorana je ustala na noge i sve se prolamalo od iskrenih aplauza!

Otac Joilo je veoma poznat duhovnik u svim srpskim krajevima.

Kada se jednom, ima tome desetak godina, baš u Joilovom i našem Ćirilovcu poveo razgovor o povratku Njegoševe kapele na Jezerski vrh, između Mitropolita i oca Joila, u prisustvu mene nedostojnog, pominjali smo „straže izvjesnog dukljanskog akademika“ koje su stalno najavljivale obračun sa onima koji pokušaju da priđu ozloglašenom faraonskom samaru bez krsta na Lovćenu. Još tada se, naime, nije bilo načisto da li će biti prostora za povratak kapele sa Ivanovih Korita (svi blokovi su, srećom, sačuvani). U jednom trenutku otac Joil je najozbiljnije predložio: „Dok se to ne desi, bilo bi najpriličnije da Vladičine ostatke sklonimo ovdje, na naš Tavor!“

Bojim se da je nakon austrougarskog granatiranja Kapele iz Kotora, kada je „naša“ čuvena Bokeljska mornarica, poslije uspješnih pogodaka razvila slavljeničko kolo i nakon sedam seljenja, od zemnog praha našeg pjesnika i svetitelja ostalo malo toga. Znam da je sačuvana u cjelosti njegova desnica, sa kojom je ispisao „vijenac“ i „Luču“ poput one Sv. Jovana Krstitelja u Cetinjskom manastiru, ali sam namjerno propustio da pitam oca Joila o njenoj sudbini (što ne liči na novinara, ali priliči vjerniku).

Zbogom dobri, plemeniti čovječe, veliki duhovniče i prijatelju, dragi OČE JOILO!