Ždanovka

Piše: Balša Brković

Nije jednostavno naći se u stvarnosti koja se ukazuje isključivo kao vatromet spektakla. Uz državne udare i pogotovo svakodnevno divljanje kriminalaca na koje se vlast isključivo – čudi. I bavi se samo državnim udarom. pri čemu ova svakodnevna ubistva i eksplozije djeluju kudikamo stvarnije.

Onda ministar (novi, valjda je neiskusan) kaže da događaj iz Bečića (dvostruko ubistvo, jedna slučajna žrtva) „narušava sliku bezbijednosti u Crnoj Gori“. Kako je slika narušena – kada je to konstanta. Da bi bila narušena slika, bezbjednost u Crnoj Gori morala bi biti dobra i nesporna. Šta je narušeno kada se desi ono što se dešava već mjesecima? Slika nije narušena već samo potvrđena, a ministar bi trebalo da vidi što će učiniti da se stvari promijene, da ta zlosrećna slika zaista bude drugačija.

Da stvarnost nije takva poput rijalitija gdje samo čekate novi nivo gadosti – bilo bi moguće primijetiti još ponešto.

Recimo, držim da bi u normalnoj zemlji, gest koji je učinila rektorka Vojvodić bio razlog za debelu priču i oštru reakciju intelektualne javnosti i akademske zajednice. Naime profesor Šćepanović izabran je od strane Vijeća za dekana PMF-a… Taj fakultet, opet, pokazuje značajno veći stepen autonomije i intelektualnog integriteta u odnosu na druge ili većinu univerzitetskih jedinica. To je teritorija koju rektorka nije – osvojila. U režimskom blickrigu protiv onih koji misle.

Šćepanović je izabran na Vijeću fakulteta, a dobra praksa je uvijek ranije podrazumijevala da Rektorat samo treba da potvrdi izbor. Ali sada, prvi put u istoriji crnogorskog univerziteta – to se nije desilo.

Kako je to opravdano – sasvim je nebitno – kategorije poput onih koje su navedene pripadaju klasičnom staljinističkom repertoaru. A kad to prevedete na jezik istine – riječ je o političkoj nepodobnosti. I ne zaboravimo, rektorka je, takva kakva je, i dovedena na Univerzitet da radi baš ovakve stvari. Da suzbije svako zrno autonomije i inegriteta, svaki zametak kritičkog mišljenja koji se pojavi u javuniverzitetskoj zajednici.

Ali vratimo se ključnom pitanju – gdje je reakcija javnosti? Gdje su javna izjašnjavanja ozbiljnih profesora o ovakvom skandalu? Zašto je (i ovog puta) prava reakcija izostala? Da li se neko boji rektorke ili čitavog onog (vrlo konkretnog) mraka koji stoji iza nje?

Ipak, ako univerzitetski djelatnici dozvole da strecaju od takvih stvari, ima li nade za ovo društvo? Da li je komesarka sa torbom od deset hiljada evra zaista svemoćna? Da li njena moć potiče od nekog superherojskog svojstva koje ima, ili odnekud drugo, to bi bilo lijepo znati.

Kada je gospođa Vojvodić izabrana za rektorku napisao sam da je to loše iz nekoliko razloga. Kao osoba koja dolazi iz političkog marketinga i pozorišne umjetnosti, a ne nauke, ona ne razumije suštinu nauke. Nauka počiva na kritičkom mišljenju, a politički marketing na moći obmanjivanja. Nekako se ne uklapa… S druge strane, rektorka je, kao stručnjak za marketing, radila kampanje za vlast, ne samo političke… I da li je neko zaista vjerovao, kada je izabrana, da će biti u stanju da se konfrontira vlastima i da očubva ono što je suštinski najvažnije – autonomiju univerziteta. Ona je trebalo da ostane u političkom marketingu i Bebinim projektima, to djeluje najprirodnije, a da univerzitet vodi neko ko je sposoban za to.

Ovako – ponižavanje univerziteta se nastavlja. Nesmanjenim tempom i žestinom. Šteta što ne postoji jednako skupa torba koja se zove Ždanovka. Ne znam na kojem ramenu bi se prirodnije šepurila.