Žeđ za ideologijom, za narodnom revolucijom odozgo

Piše: Nikola Malović

Aleksandar Dugin, prvi gepolitički um Rusije i tužni otac u atentatu (na njega!) ubijene ćerke Darije, upro je prstom kad i perom, te brižno i rodoljubivo svima Rusima otkrio što je moglo da se nasluti: bez ideologije neće biti pobjede u novom velikom – zovimo ga tako – otadžbinskom ratu.

U tekstu „Na ivici Trećeg svetskog rata“ (Geopolitika.ru), on podrazumijeva da je Rusija u ratu sa kolektivnim Zapadom, da nakvasalo ukrajinstvo danas živo vjeruje kako brani svoju domovinu, dok ruski vojnik ne zna čak ni šta je krajnji cilj onoga što se do početka Trećeg svjetskog rata zvalo SVO – Specijalna vojna operacija. Ona je uspjelom, i po rusku stranu nepovoljnom, ukrajinskom kontraofanzivom na Harkov okončana.

Pa, iako Rusija vojno ne može da izgubi Rat, makar se vodio i posthumno na mitarstvima, ona će izgubiti Rat ako ga odmah ne odjene u ideološko ruho, ukoliko odmah iz svih medijskih oružja, od političkog vrha do dna, ne obznani ratno stanje i razlog zbog čega treba da se mre – ako treba – da sinovi i kćeri, kao potomak br. 1 i potomak br. 2 ne bi živjeli drogirani u Zakerbergovom metaverzumu, predviđeni da nemaju ništa i da budu srećni, što im je osmislio Švab.

Da je Zapad ostao bez ideologije takođe se vidi upravo u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Rusije.

Pljačka kao misao vodilja, od Prvog krstaškog rata, preko Kolumbovog otkrića, još je i mogla da se ogrne stijegom hrišćanstva, ali se pravo lice obezboženog pa time i suštinski osiromašnog Zapada vidi u napadu na Srbiju i Crnu Goru 1999. godine. To je nulta godina novog Rata.

Ne napada Zapad Rusiju samo da bi je rasparčao u 17 državolikih djelova, nego zato da bi ubio Boga u njoj. Na ovom se mjestu u istoriji ideologija napadača izjednačava sa satanizmom, a njega, evidentno je po tetovažama, ispovijedaju i ukrajinske orke i njihovi nalogodavci. Ako je tačno da se uvijek može povući izvijesni znak jednakosti između ideologije i vjere, onda je ovo pred nama rat vjere u samu negaciju Isusa Hrista, sa ratom protiv Isusa Hrista.

Ukoliko Rusija potaknuta Duginovim filozofsko-šravoslavnim načertanijem od vrha do dna ne shvati da je došlo vrijeme da ikone kruže ruskim mirom kao ikona Bogorodice Kazanjske u odsudno doba 1941. pod Staljinom, vremena za drugu operativnu ideologiju neće biti.

U ratu koji je tokom svega istorijskog vremena slutio da mora biti metafizičan, da mora biti između baš-dobra i baš-zla, pravoslavlje mora biti u temelju vjere u pobjedu.

No, kakve su šanse za takvo rješenje?

Ne treba dalje ići od Srbije, jer je Srbija čestica Rusije, kao što je Crna Gora čestica čestice, što Zapad i te kako zna.

Tri Beogradske litije, od kojih je treća, neka mi Bog oprosti, bila farsa u sadejstvu državnog vrha i crkvenago, dokaz su da prost puk, koji je takođe crkva, ne želi poredak u kome roditelj br. 1 i roditelj br. 2, tetovirani, drogirani, siromašni i srećni, uzgajaju nove robove, djecu koja treba da posluže u najmanju ruku kao platforme za profit, seksualni, donorski ili intelektualni, svejedno.

Vijesti se pred našim očima pojavljuju brzinom hica. U moru podmetnutih beznačajnosti čiji je zadatak da bačenom tematskom koskom skrenu pažnju nekoncentrisanog uma, nađe se i neka zlatna novitad. Kao na primjer da se sredinom septembra u Samarkandu, glavnom gradu Uzbekistana, tokom geopolitičkog zemljotresa, održao samit šefova država članica Šangajske organizacije za saradnju. Na dvodnevnom samitu u gradu starom 2500 godina, koji se nalazi na nekadašnjoj glavnoj raskrsnici Puta svile, sastali su se lideri Rusije, Kine, te centralnoazijskih država, Pakistana, Kazahstana, Kirgizije, Tadžikistana i Uzbekistana. Na tom svojevrsnom alternativnom skupu Velike sedmorke čiji je član Indija, pozorni su bili Bjelorusija, Iran – kao sledeća država članica, Avganistan i Mongolija kao posmatrači, a kao partneri u dijalogu još i Turska, Azerbejdžan i Jermenija. Šta Zapad vidi iza vijesti o skupu centralnoazijskih zemalja, kao zemalja hartlenda – geopolitičkog srca najvećeg kontinenta na planeti Zemlji? Dakako, svoju propast u budućnosti.

Da bi se propast budućnosti nikle iz potlačivanja i krađe cijele planete odložila, neka krenu Zapadom inicirane ratne vatre po bivšim republikama SSSR-a, neka se ruska vojska razdijeli po ogromnoj teritoriji, neka cio svijet, možda i Kina, možda i Indija, kao civilizacije, budu kontra ruske.

Šta Rusija koja je prešla simbolički rubikon više ima da izgubi?

„Crvenu liniju smo prešli. Puta nazad nema. Ako rata ne bude, to će biti kraj Nato pakta i zapadnjačke hegemonije. A, ako rata bude, to bi mogao biti kraj svih nas“ – piše još aprila 2018. Aleksandar Dugin, prvi geopolitički um Rusije.

Specijalna vojna operacija je okončana. Mobilizacija se sprovodi. Ekonomija da se prometne u ratnu ekonomiju. Korupcija je ratni zločin. Za pobjedu da se troši koliko je potrebno. Rat i udobnost su nespojivi. Rusija postaje narodna imperija sa izrazitom vjerskom idejom, antikapitalistička. Liberalizam se stavlja van zakona.

Rusija vojuje protiv antihrišćanske civilizacije, s nadom da je moguće ujedniti vjernike različitih vjera u odlučujućoj borbi za spas čovječanstva kad i planete Zemlje. Neka bi narodna patriotska revolucija koja se događa odozgo bila ruski doprinos istoriji civilizacije. I istoriji budućnosti.

Izvor: Pečat