Zemlja zalazećeg sunca

Piše: Emilo Labudović

Nikad nisam volio zalaske sunca. Nikad nisam uživao u tim, za mnoge romantičare najljepšim trenucima dana, kad sunce zapali požar iznad horizonta, kad se granica između neba i zemlje pozlati a rijetki oblaci se oboje purpurom. Neki psiholog bi, vjerovatno, korijene tog podsvjesnog straha našao negdje duboko u djetinjstvu, dok smo, šćućureni jedno uz drugo, u polutami sobice, strepeći od sve dužih i tamnijih sjenki, sestra i ja čekali da se majka, s bremenom na leđima i pletivom u rukama (samo da ruke nisu besposlene), umorna od cjelodnevnog rvanja sa životom, vrati sa njive ili livade.

Čak ni godinama kasnije, kad sam pokušavo da se, nezvan i nedokazan, pruključim društvu pjesnika, u tom čarobnom razmeđu između svjetla i sumraka nijesam mogao da nađem motiv i inspiraciju. A sunce je zalazilo i zalazilo….
Zalasci sunca su uvijek bili pojam između prirodne pojave i simboličkog značenja. Kao prirodni fenomen, zalasci sunca su uvijek podrazumijevali planinske vrhove, savršene vidike i širom otvorene oči, kao simbolika krili su u sebi mnoga moguća značenja i tumačenja, ali sva su kao pozadinu imala sumrak, zebnju, strah, neizvjesnost i mogućnost da ne svane. Na svim jezicima svijeta, u svim kulturama planete, simbolika zalaska sunca se prevodila na isti način, ali malo je jezika na kojima se o tom času magnovenja tako lijepo pisalo kao na srpskom. Jer, malo je i zemalja, malo je naroda nad čijim je trajanjem i sudbinom simbolika zalaska sunca, kao pjesnički izraz tragike, žrtve i stradanja, stajala kao zavjetna kletva. A sunce je zalazilo i zalazilo…. nad domom roda mog.

U našem kolektivnom pamćenju, simbolika zalaska sunca začela se onim Vidovdanom kada su, birajući između zemaljskog, koje je podrazumijevalo ropstvo i trpljenje bez otpora, i nebeskog, koje je značilo apsolutnu slobodu duha i nade, naši preci izabrali ovo drugo. Bez obzira na konačan ishod i posledice, taj Vidovdan, dan kada je nad srpskim rodom na mnogo vjekova zašlo sunce slobode, ostao je neraskidivi spoj simbolike nade i beznađa, sile i otpora, sužanjstva i slobode, patriotizma i izdaje, kletve i amaneta. Kroz istorijska fakta, mitove, književne zapise, filmski izraz… sjenka tog zalazećeg vidovdanskog sunca stajala je nad domom roda mog i bila mu jedina adresa. U polutami tog zašlog sunca, vjekovima kasnije, dio roda mog opet je posjekao Lazara i Miloša i onima koji bi da nam otmu ne samo svetu zemlju već i sam Vidovdan, priznao otimačinu i krvniku poljubio krvavi skut. I tu izdaju, taj poraz morala, patriotizma i svega onoga na čemu smo zidali svoje trajanje, proglasio pobjedom. A sunce je zalazilo i zalazilo… i još uvijek zalazi.

Sjenka Vidovdana i njegove tragike nikad nije zašla za horizonte istorije roda mog. Sve je trajalo i teklo na ovaj ili onaj način, mijenjalo se ili ličilo na već viđeno, padalo se i uspravljalo, robovalo ili su se vili barjaci slobode, ali sjenka Vidovdana, kao usud, stajala je nad svima i svime. Svi smo je prepoznavali, svi smo je nosili u očima, u mislima, u duši… samo smo različito tumačili njenu simboliku. I njenu tragiku, naročito. Tragiku koja nas nikad nije ostavljala. Kao ni onog Vidovdana kada smo, kao narod i država, pali najniže u svojoj istoriji. Kada smo, kao jedini narod i jedina država na svijetu, na Vidovdan, svoga predsjednika izručili tuđinu. Jer, šta god ko o njemu mislio, bio je to predsjednik izabran voljom naroda i samo je narod imao neotuđivo pravo da odluči o njegovoj sudbini. Iako se mjerom žrtve tragika kosovskog i beogradskog Vidovdana ne može upoređivati, čast i slava Lazarevog izguba, na jednoj, i sramota i izdaja Slobodanove glave, na drugoj strani, stoje u direktnoj korelaciji. Dva antipoda jedne te iste vertikale, vječiti krug slave i izdaje, herojstva i sluganjstva. I opet, dio roda mog to i danas slavi kao pobjedu. A sunce je zalazilo i zalazilo… i još uvijek zalazi.
Vidovdansko sunce nad domom roda mog zašlo je i prije dvije godine kada se tiho, kao sjena uz kučki sjenokos, nebeskom stazom zaputio još jedan našom voljom birani predsjednik. Srce je izdalo Momira Bulatovića, čovjeka koji nikad nije izdao ni sebe ni druge. U vremenu beščašća, nemorala, izdaje i prodaje svega i svačega, vremenu u kojem je čak i duša, poslednje ljudsko utočište, imala svoju cijenu, Momir Bulatović je stajao kao hrid na obali o koju se razbijao okean smrdljivih pomija koji nas je okruživao.

I kao čovjek i političar, i kao naučnik i građanin, svakim svojim gestom svjedočio je da čast i poštenje nijesu umrli. Ali, tragična vidovdanska parabola i simbolika zašlog sunca nije mimoišla ni njega. Grad koji je jednog Stjepana Mesića nagradio titulom počasnog građanina, grad koji je jedini u bivšoj SFRJ vratio spomenik „najvećem sinu naših naroda“, svom sugrađaninu koji ga je pronio i u pravom svjetlu pokazao svijetu nije namijenio ni sokače negdje uvrh Konika.

Država kojoj je, kao prvi demokratski izabrani predsjednik bio na čelu i koji je na brojnim međunarodnim adresama branio njenu čast i njene interese, država koja je svoja najviša odlikovanja dijelila Kurti i Murti, nedokazanim mazalima i polupismenim bokserima, ni jednim gestom nije mu odala počast i priznanje. A dio roda mog i dalje između laži i istine, časti i nečasti, poštenja i lopovluka, sile i blagosti, uma i bezumlja, pada i ponosa, i dalje bira „tamnu stranu Mjeseca. Jer, sunce i dalje zalazi i zalazi nad domom roda mog.

Mnogi su stekli nebesku slavu slikajući, pjevajući i pišući o zalascima sunca. Ne sporim njihovu ljepotu i magičnost, ali previše ih je bilo i predugo je njihova sjenka skrivala lice doma roda mog. Zato sam, tragajući za istinom i onom boljem u nama kao narodu i kao pojedincima, ljepotu tražio u svitanjima, praskozorjima i rađanju. U prilog tome, moj prijatelj Andrija Mandić i ja predložili smo Podgorici, gradu kojem je Momir Bulativić proveo i kojem je posvetio najveći dio svoga života, da mu se oduži jednim trgom ili ulicom. Na gradu je da se pokaže. Ne toliko zbog Momira, njegovom imenu i djelu ne može se više ni dodati ni oduzeti bilo što bi ga osporilo, već radi svih nas i onih koji će doći. Da sebi a ne njemu, dokažemo da razni Mesići, Popovići i ini nijesu najveća mjera našeg trajanja i najviši domet naših dostignuća. Da zalasci sunca, koliko god lijepi i inspirativni, nijesu samo kraj već i najava novog, svjetlijeg i ljepšeg. U protivnom, sunce će i dalje zalaziti i samo zalaziti nad domom roda mog.