Zimski slani medaljoni
1 min read
Arhitekta iz Trsta, Milan Zloković, porijeklom iz zalivske Bijele, projektant zgrade Dečje klinike u Tiršovoj, kazao je da nigdje na istočnoj obali Jadrana nema toliko balkona koliko ih ima na palatama u Boki Kotorskoj. (Foto: N. M.)
Piše: Nikola Malović
Zima
Godinama me jedno te isto pitaju: – A kako je zimi? – oni koji obalnu liniju znaju samo kao ljetnju i toplu, podatnu i plavu.
– Odlično – kažem. – Samo je dosadnim ljudima dosadno.
Govorim istinu, i razbijam geografsku predrasudu po kojoj je zima na moru nešto što pametan izbjegava.
Zagledan u snijegom zavijan Lovćen, uvijek okružen nečim što cvjeta, u mimoze i kamelije, vidim Primorje kao okvir koji bi čovjek poželio i sebi i prijatelju.
Sezonske kiše
U zimski ukus mora, niko ljeti ne bi povjerovao.
Orkanska bura
Kad je orkanska bura dobro je ostati u kući, biti siguran da su i djeca unutra, otac, majka, sa vjerom da je baš svaki crijep – vezan žicom.
Orkanska bura izvaljuje kiparise, lomi mediteranske borove, raščerupava palme. Hladan vjetar obara bilborde kao domine; u zaptivene stanove ulazi kroz sistem za ventilaciju da bi ugasio svijeću kad opet i opet nestane struje.
Dokle god čovjek ili žena vidi, bura sa zalivskog mora podiže oblake morske prašine. Pomorci toj sili salutiraju. Žene od straha plaču. Uuuhhhfff…! UUUHHHFFF!!! Djeca umotana u jorgan, od straha pišaju u gaće.
Pomorački brak
Po jednima je brak kada neko prvi donese četkicu za zube. Po drugima je to period tokom kog se zajedno pojedu dvije vreće soli.
Kako bilo, brak između pomorca i žene naoko je lakši Primorkinjama jer su na taj oblik odloženog suživota navikle, za razliku od kontinentalki. Imaju ga prve u kući odmalena.
Obje prugastoplave vrste žena u istom su zatvoru, te jednako tjelesno poste. Kad doplovi muž, drukčiji bude. I one, s rukom na srcu, nisu što su bile juče. I sad: da li djeca, da li zlatan okov oko prsta, da li vjera, da li ljubav, nada, šta li – jednako se pretvaraju u so pomoračkog braka.
Profesor klasične starine
Godinama sam ex cathedra govorio prugastoplavim kadetima Pomorske akademije u Kotoru:
Odisej je poznatiji po lutanjima od njegove druge prave suštine: da rodnu Itaku nikad ne napušta.
Vi ste svi Odiseji! Determiniše vas Zaliv okružen s tri strane morem kamena, a sa jedne morem soli. Vi odlazite da biste se vratili. I to ne bilo gdje, nego u jedan od zvanično najljepših Zaliva na svijetu…
Bokeljologija
Bokeljologija je nauka koja se bavi proučavanjem svega što se o Boki Kotorskoj, i o 5.000 dugom prisustvu ljudi duž vijugavih fjordovskih linija, može da zna.
Finalmente
Navode bokeljolozi da je dva i po vijeka po odlasku Nemanjića admiral Kotorske mornarice i dalje uzvikivao: „Živio papa, živio car, živio dužd!“, tim redom, pri podizanju svečane bandijere…
O kakvom se caru radi, zainteresovao se mletački providur, i saznao da se radi o Dušanu, za vrijeme čije je vladavine unutar srpske države Kotor uznapredovao mimo gradova.
Providur je, finalmente, naredio da se tradicija obustavi.
Izlazi na more
Što je Kotor bio za nemanjićku Srbiju – luka i vrata prema svijetu, Herceg Novi bio je za srednjovjekovnu Bosnu.
Biti u kupe! Biti u špade!
Svi bokeljski kartaši tradicionalno igraju italijanskim, ne francuskim kartama. Iz ruke izbacuju, tako – ne herc, tref, pik i karo – nego ove četiri boje: baštune, špade, kupe i dinare.
Iz sveg iskustva niklog oko partije karata, ostao je i izraz u narodu, po kome je neko zauvijek u kupe, a neko dovijeka u špade. A da se ljudi posvađaju, posvađaju se! – I oko nacije, i vjere i jezika, i žene, i barke, i podjele dobitka…
Nego, Bokelji se rijetko biju. Jednostavno kažu: Ti si u kupe! A ja sam u špade!
I mirno more.
Ius maris
Sve što more do obale donese talasom ili strujom, Bokelji su mogli da prisvoje.
U tom smislu danas sličan zakon ne postoji, ali se i dalje primjenjuje.
Premda… More sve više povraća đubreta.
Originali
Svaki grad, ne samo primorski, ima svoje originale, ljude po nečemu posebne, počesto s društvene margine.
Ko ih duže uzme da posmatra, počinje o njima sve češće da priča kao o najslobodnijima među nama.
Kad se gleda iz mjesta
Vidio sam rođenim očima kako se u Tivatskom zalivu kovitla morska pijavica što spaja crno more sa crnim nebom.
Pa sam vidio da se Kotorski zaliv zaledio zimi, ali ne pamtim ledolomačke barke o kojima se kazivalo da su postojale.
Vidio sam na YouTube-u kita u Zalivu, i veliku jednu ajkulu, i isto toliku sabljarku, s proljeća, i to kako su N. N. lica tokom ljeta toga i toga, roneći pobrali baš svakog morskog krastavca, duž 100 km duge unutrašnje obalne linije Boke. I svašta još…
Ko stoji, to hoću da kažem, kao one kamere u mjestu, koje okinu sličicu svakih… šta znam koliko, taj vidi. Taj zna da je opazio. Taj zna da se pomjerilo.
Gle! Sve.
(Izvor: Pečat)
