Žiri

Piše: Mijo Perunović

Kraj godine, pravo vrijeme da se sumiraju rezultati ostvareni u njoj, kad svako od nas sam za sebe sagledava pređeni put, sve što je radio, šta je bilo dobro a šta ne… Čovjek početak svake nove godine slavi i raduje mu se, doživljavajući ga kao momenat za poništavanje i odbacivanje neuspjeha, brisanje i zaborav svega lošeg što je bilo, i kao ponovno dobijanje šanse da ostvari svoje ciljeve i želje radeći ovaj put sve kako treba, ili kao dobijanje nove mogućnosti da sve što ga čini zadovoljnim i srećnim sačuva i unaprijedi. Ovo posebno važi za sport i sportiste; Malo je koja djelatnost i rezultat koji se postižu u njoj tako izložena oku i sudu javnosti, i malo ko se toliko trudi da im se dopadne kao sportista. Jer zaboga, pa zbog toga je (u najvećoj mjeri) i počeo da se bavi sportom – da bi se dopao, bio slavljen, voljen, priznat za izuzetnog, posebnog, da bi postao miljenik, junak… A najveća potvrda da je dostigao taj nivo, i da će ga za takvog morati priznati svi, je njegov izbor za najboljeg sportistu! Krajem decembra, mnoge uspješne sportiste koji su tokom godine postizali značajne rezultate podilaze žmarci i obuzima zebnja od strepnje kako će glasati žiri? Hoće li njegova odluka biti realna, poštena? …Eh, izbori, priznanja, najbolji sportista, koja titula ili medalja više vredi… babe i žabe… Kako je sve to relativno…

Žiri je čudo! On sve može. On može crno da proglasi za bijelo. On se pita, veže i driješi; neprikosnoveni autoritet, sudija koji je uvijek u pravu, ako ne vjerujete – pročitajte njegovo obrazloženje… On može jedinom sportisti (u konkurenciji) koji je nosilac evropske ili svjetske šampionske titule, da to ne prizna i uzme uobzir, a može i jedinom (u konkurenciji) koji nema nikakvu titulu, da prizna da je najbolji i dodijeli mu zvanje sportiste godine! (Dešavalo se to.)

Dugo sam se ljutio na žiri, a onda sam jednog dana postao njegov član, i sve mi je bilo jasno… Žiri, to je u stvari čovjek! I to još – naš čovjek! A svi znamo kakav je naš čovjek: on ima svoju mjeru, svoj ukus, svoj smisao za lijepo i vrijedno, svoj osjećaj za (svoju) pravdu i iznad svega – smisao za usklađivanje svog mišljenja sa višim interesima i kriterijumima! A pojedini sportisti to nemaju, i ne razumiju… pa im je poslije žiri kriv!

Prije neki dan priča mi jedan mladi novinar, kako je na sastanku Udruženja sportskih novinara Crne Gore (koji tradicionalno biraju najboljeg sportistu) predložio da njihovo udruženje pravo biranja prepusti bivšim najboljim sportistima Crne Gore, uz obrazloženje da bi to bilo najpoštenije i najpravednije biranje; jer, ko bolje zna od samih sportista da procijeni ko je najbolji? Jedan od glavnih iz udruženja mu je odgovorio:

– A, zašto bi se mi odricali svog uticaja i mogućnosti odlučivanja?

Mate Parlov čestita Miju Perunoviću na izboru
za najboljeg sportistu Jugoslavije za 1979 god.