Živopis neumrlog igumana savinskog jeromonaha Borisa Kažanegre

Piše: Goran Komar

Ovaj Paštrović je čitav život posvetio pravoslavnoj vjeri i srpskom narodu. Kada je tokom ratnih godina bio suočen sa velikim prijetnjama manastiru Savina, uspjevao je vještinom i odlučnošću da odbrani svetinje koje u njemu leže. Odavno sam objavio njegovo opširno pismo Crkvenom sudu na Cetinju u kome je izložio stradanja manastira u vrijeme Drugog svijetskog rata (Časopis Istorija XX veka, Beograd).

On je dospio u koncentracioni logor na Liparima (kod Sicilije) zbog odupiranja Italijanima koji su namjeravali opljačkati Savinu i njene dragocjenosti. Još prije ulaska okupacionih trupa u Boku, sklonio je na sigurno mjesto mošti svetitelja. Spašavao znameniti savinski arhiv. Odbranio od rumunske vlade povelje ugro-vlaških knezova Basaraba manastiru Tvrdoš. U tome djelu imao je čvrstog saradnika u proti Savu Rađenoviću, takođe iz Paštrovića.

Kada je na scenu došla komunistička vlast, otac Boris se suočio sa novom prijetnjom kategorisanja manastira na način koji ne dolikuje njegovom stvarnom istorijskom i kulturnom značaju. Ovo je njegov odgovor iz 1946. godine sačuvan u arhivi manastira Savina. Novljane je toliko zadužio da bi mu trebali podići dostojno obilježje i njegovu uspomenu čuvati u kolektivnoj memoriji.

Sreska agrarna komisija u Hercegnovome stavila je predlog, da se ovaj na daleko čuveni manastir Savina kategoriše kao historijski manastir. Međutim, uprava manastira je doznala da je taj predlog odbila Zemaljska agrarna komisija na Cetinju i manastir Savinu stavila u red manastira koji nemaju većeg značaja i historijske vrijednosti.

Iako takvo kategorisanje manastira Savine nema za posljedicu stavljanje njegove nepokretne imovine pod udar agrarne reforme, jer ona ne prelazi 10 hektara obradive i neobradive zemlje, koliko može po zakonu da posjeduje svaki, pa i nehistorijski manastir, to ipak uprava manastira ne može, a da tim povodm ne izjavi čuđenje, kako je i na osnovu čega mogla da padne odluka, kojom se manastiru Savini osporava svaki historijski značaj, kada se zna, da on postoji od davnina, da ima svoju veliku impozantnu prošlost na ovoj poziciji između istoka i zapada i da u svojoj bogatoj riznici čuva dragocjene spomenike iz daleke prošlosti.

Mala manastirska crkva posvećena Uspeniju Bogomatere, jedna je od najstarijih crkava u srpskoj patrijaršiji. U ploču iznad ulaznih vrata iznutra, urezan je natpis u kome se kaže kako je ovaj hram sv. Uspenske savinske obitelji, koji „Sozdan bist v ljeto Hristovo 1030“ bi obnovljen dne 30. aprila 1831. godine…

Iz ovoga zapisa, sastavljenog na osnovu jednog ranijeg zapisa vidi se, da je ta crkvica još prije 900 godina ograđena. Pa i sama konstrukcija crkve, još prilično očuvani živopis na zidovima, otklanjaju svaju sumnju u njenu duboku starinu. A takvih starih crkava ima veliki broj u Bokikotorskoj, djelom u ruševinama, a djelom sačuvanih i renoviranih. Jedan naš istoričar je mišljenja da je ovu crkvicu podigao Sava, jedan od učenika braće sv. Kirila i Metodija, koji se po njegovom dokazivanju baš u to doba bavio u ovim krajevima, vršeći svoj misionarski rad, i da je po njemu i samo mjesto sa okolicom prozvano „Savina“. Devetstogodišnjicu ove crkve najsvečanije je proslavio ovaj manastir 1930. god. uz veliko učešće naroda iz mnogih krajeva zemlje.

Na mjestu gdje je crkvica podignut je kasnije i manastir čije zidine i danas stoje kao živi svjedoci njegove duboke starine. To je bio vjerovatno ženski manastir, jer se u starim zapisima i manastirskim čituljama često spominju monahinje manastira. Jeromonah Jevgenije poklanja 1648. god. manastiru Savini jednu srebrnu – pozlaćenu „petohljebnicu“ koja se čuva u manastiru, a koju je prema zapisu na istoj izradio iste godine u Požarevcu majstor Neško Prolimleković. Ovaj poklon manastiru također svjedoči da je manastir Savina od ranije postojao.

Ali, nezavisno od toga, manastir Savina je za naš narod od velikog značaja i neprocjenjive historijske vrednosti. On je uvijek najveća svetinja ne samo Bokelja nego i čitavoga primorja i njegovog zaleđa. U mletačko-turskom ratu 1694. god. znatno se obogatio dragocjenim predmetima i važnim dokumentima, kakvih rijetko koji manastir ima u našoj zemlji.

Te dragocjenosti prenešene su iz starog hercegovačkog manastira Tvrdoša (Trebinja) te iste godine. a prenio ih je prije no što će manastir biti razrušen od strane Mlečana da ne bi pao u turske ruke, heceg. mitropolit Savatije Ljubibratić s kaluđerima, najprije u Toplu kod Hercegnovoga, a kasnije, kada je najviše njegovom zaslugom sagrađena velika i divna savinska crkva i kuća za veći broj kaluđera, u manastir Savinu, gdje se i danas ćuvaju u bogatoj manastirskoj riznici.

Dragocjenosti manastira Savine, koje je uprava manastira teškom mukom ovoga rata sačuvala od bombardovanja i okupatorske pljačke same su po sebi dovoljne da se i ne posumnja u vrijednost i historijski značaj ovoga manastira.

Ruski kanonista dr Aleksije Pavlov, prof. moskovskog univerziteta, izrazio se, da nema novca kojim bi se mogla platiti „Savinska krmčija“ a dalmatins. ep. dr Nikodim MIlaš, jedan od najpoznatijih kanonista, rekao je, da manastir Savina ništa drugo nema do ove krmčije, bio bi dovoljno glasovit.

Vrednost i drugih starih dokumenata koje manastir posjeduje pokazuje sama činjenica da se je za njih i okupator ovoga rata mnogo interesovao. Ali, zahvaljujući samo umješnosti uprave manastira one su potpuno sačuvane. I rumunska vlada je 1942. god. stavila zahtijev preko kotorske prefekture, da se oduzmu od ovoga manastira dvije povelje moldavskih knezova datih manastiru Tvrdošu i da joj se dostave, jer da manastir Savina nema s tim poveljama nikave veze. Ali, i tada je upravi manastira, iako teškom mukom, uspjelo da sačuva ove povelje manastiru, dokazavši, na osnovu istorijskih činjenica da su te povelje zaista svojina manastira. Prepiska o tome nalazi se u manastirskoj riznici…

Kao budni stražar između istoka i zapada manastir Savina je vijekovima prkosio svim neprijateljima slovenstva i bio centar oko koga se narod stalno okupljao, duhovno snažio i jačao. Nije bilo slučaja za vrijeme cvijetanja bokeljske mornarice, a da nije svaka naša lađa bez obzira da li joj je zapovjednik bio pravoslavac ili katolik, pri ulazu i izlazu iz zaljeva pucanjem pozdravljala Savinu, i da zapovjednik lađe nije došao u manastir da se pokloni čudotvornoj ikoni Bogorodice i položi na ikoni bogati prilog…

Završavajući ovu predstavku, uprava manastira moli učtivo Ministarstvo da izvoli uvažiti kako bi manastir Savina bio stavljen u red historijskih manastira kakav on zaista jeste, kako po svojoj prošlosti, tako i po svojim historijskim dragocjenostima.