American Beauty

Nerijetko kada vidim kakvu reportažu iz Grčke, Italije, sa Korzike, iz Francuske, Španije, Katalonije ili iz Portugala – nehotično se zapitam: ada kako bi bilo živjeti u tamošnjem nekom malom obalnom gradu?

Za „osjetiti duh“ krštenih mediteranskih sredina (po tumačenju čuvenog Predraga Matvejevića ima i nekrštenih obala), još je bolje odgledati dobar film.

Iz mora dobrih svakako izranja „Malena“ Đuzepea Tornatorea, sa maestralnom Monikom Beluči i odličnim Đuzepeom Sulfarom. Ta je nagrađivana drama imala prvo prikazivanje oktobra 2000. g, i zauvijek će da kovitla emocije u gledalaca. Zašto? Mnogo je odgovora. Jedan glasi: zato što joj je priča razumljiva na svim jezicima. Ljubav, rat, zavist, iskušenja, seksualnost, politika, religija.

Postoji ta scena u kojoj Monika Beluči – Malena izlazi iz obalne vile koju dugačka ulica i plaža potom dijele od otvorenog mora. Kamera je dugo prati kako korača prema Starom gradu, a na parapetu, kamenom zidiću, opčinjeni njenom senzualnošću i seksualnošću, sjede primorski tinejdžeri. Iza njih je more, a ispred njih himera budućnosti, sva odjevena u nagost.

Život u malom primorskom gradu, od Portugala do Boke Kotorske, idealan je za djecu, siguran je za tinejdžere, i ugodan za ljude starije i stare.

Iako ne spadam ni u jednu od rečenih kategorija, kao radan čovjek, ponekad me bude stid što sam prevario zalivsku geografiju, i u mislima (kako-bi-lijepo-bilo-tamo-živjeti!) odlutao na Krit, Sardiniju ili Maltu. Zaronivši duboko u sebe da odgonetnem u čemu je privlačnost inih plavo-bijelih meridijana, ustanovio sam da je to zato što su mali obalni gradovi idilični po defoltu: svuda se po tim mikrokosmosima može pješke, i sa svake se terase vidi prvi susjed – more.

Iz sjećanja mi je nedavno izronio jedan naš čovjek iz Francuske, koji mi je, taman kad je Malena počela da živi na platnu, na primorskom trgu rekao ovo: „Želim da u Boki kupim kuću, da povremeno dolazim i živim, da jedem što i vi, da gledam što i vi, ali da ostanem isključen od svega oko vas“.
U, nije mi se dopalo što sam čuo. Da živi, dakle, htio je u ljepoti do koje se poslovično hodočasti, da na pijacu po kilo sarduna ide kroz kameni Stari grad, da mu se u pogledu nađe 265 dana plavo a 365 dana zeleno, ali da zanemari dubinu istorije i njene palacave političke jezike koji dotiču svakoga, posebno pred izbore.

Htio je da se ponaša kao turist i van sezone, a tako se na Primorju deboto ne može živjeti.

U malom obalnom gradu – rezident s pravom glasa može da u sred predizbornog presinga odmahne rukom, što ne znači da politički ne promišlja. Njegov je izbor da li će, ili neće, zarad toga političkog čina biti proklet ili poznat, sirot ili bogat. Nama treba antiglobalistički ustanak, ne još jedni demokratski izbori na okupiranim teritorijama.

Onaj naš Frenčmen, zovimo ga tako, nije se zapatio u Boki. Možda zato što sam mu kazao kako je 1999. g. NATO zasuo bombama sa osiromašenim uranijumom obližnji rt Arza. Svi koji su potom čistili to Đubre, pokojni su. Na predavanje o posljedicama NATO bombardovanja prošao sam kroz grad oblijepljen plakatima za pomoć 11-godišnjoj Ivi Bijelić: 300.000 evra samo za nastavak liječenja raka kostiju.

Predavač je nekadašnji kandidat za predsjednicu Srbije, etički i moralno uzvišena, dr Danica Grujićić, načelnica Odelenja za neuroonkologiju Kliničkog centra Srbije.
Kao 11. generacija Primoraca ozračena ljepotom, otišao sam da čujem Predsjednicu…