Značenjska promjena riječi

Besjeda književnika i publiciste Radomira Uljarevića prilikom uručenja nagrade Svetozar Ćorović u Bileći 20. septembra ove godine.

Kad pjesnik dobije nagradu za prozu, on se pita, da li je prenio ritam poezije u priče, koje više i nisu i jesu poezija, kao što i pjesme pričaju svoju priču. Sad ti znadni… tim riječima završila bi svaka priča u Hercegovini.
A svaka dobra priča počinjala bi, kao što dobro znate, riječima: Kad je Bileća pala… a onda su se nadovezivale druge riječi, i vezle brojanicu nezaboravnih čarolija… dugo nakon tih prvih priča, kad sam već poodrastao, jednom prilikom sam čuo, i čudio se tome, kad je neko ovako počeo priču: Poslije oslobođenja Bileće… i ja sam se sjetio Kocbekovog stiha: Tukidid je pojavu kuge u Atini pripisivao značenjskoj promjeni riječi –za jedne pad Bileće bio je tragedija, značio je pad u ropstvo, a opet, za druge je to bilo kao oslobođenje, i tako sve do danas… to je primjer značenjske promjene riječi.
To je bilo nedugo nakon što je Bileća pala: Prva moja sjećanja sežu na dane kad smo dolazili iz Ravnih Gomila u grad, i moja fascinacija krovovima grada viđenim sa Baljačkih strana ne prestaje ni danas.
I danas jednako vidim taj prizor megalopolisa, u čijem središtu su Merćepovi mlini, koji iz ptičje perspektive liče na ogromni svemirski brod. A baš u toj zgradi, građenoj po uzoru na Bečku operu, smještena je dvorana sa dubokom pozornicom, i jamom za orkestar, na kojoj bi Bileći pozavidjele redom metropole diljem svijeta.
Kad sam prvi put išao u Bileću, pripremili su me za susret sa radio aparatom, i blagovremeno me upozorili da ne zavirujem u nj, jer oni koji govore iz radija nisu živi ljudi. Ta upozorenja, dabome, bila su uzaludna – krišom sam buljio u radio, i danas mi se čini da sam kroz ono zamračeno staklo vidio mnoštvo ljudi koji pjevaju, pričaju priče i recituju. Tu je bila i publika, kao ovo sada, i ovdje. I ninje, i prisno. A na tom radiju bila je položena jedna tanka knjižica pripovijedaka Svetozara Ćorovića.
Davno, davno prije nego što je Bileća pala, Svetozar Ćorović je opisao sve vas, sve nas, pojedinačno, svakoga je on zatekao na mjestu ili na nemjestu, i stavio svoj spisateljski pečat na naša lica, tako da se više niko ne može sakriti – on je prvi opisao našu varoš, svaku varoš, svaku kasabu, svaku radost, svaku žalost, on je prepoznao tajnu koju čuvamo u srcima, koju nipošto ne bismo odali, svaku ranu koju nosimo na duši, svako osjećanje krivice. Ćorović je tako pažljivo ušetao u svijet, kao posmatrač koji netremice gleda na obje strane, i sad, mi prepisujemo ta njegova zrenja – književnost je linija, lanac koji se sam nadovezuje, i nadograđuje, i nastavlja, i svaka alka je za sebe novi sistem, književnost je uvijek jedna, razlikuje je samo značenjska promjena riječi.
Ćorović je utisnuo svoj pečat i u sve buduće tekstove, možemo govoriti o kolektivnom autorstvu kad je riječ o velikim piscima, jer što propusti mali Radojica dočekuje Deli Radivoje, što je propustio Ćorović, nije propustio Samokovlija, a što je propustio on, sačekao je Andrić, a što je propustio Andrić, sačekao je Ćopić, a što je Ćopić propustio i nije stigao, tu se našao Momo Kapor… Hoću reći da Ćoroviću dugujemo odista mnogo i da taj dug vraćamo u granicama svojih moći, ali važno je da imamo svijest o tom da smo dužni, i da smo dužni da vratimo. Ćorović je ispisao onaj osnovni ton, koji se rasprskava, zato je čast biti negdje na periferiji tog velikog praska jezika koji je u Hercegovini započeo i koji će u Hercegovini i trajati do kraja vijeka i svijeta, kako je i pisano.
Ćorović to je bosansko-hercegovačka kasaba, to je je realizam, ali kao da je to i magijski realizam prije magijskog realizma, nas se tadašnja stvarnost doima kao fantastika, i ta proza se čini tako skladnom vezom realnosti i fantastike. Ćorović je prepoznao čaroliju jednog svijeta u nestajanju, svijeta čije ostatke danas možemo gdje-gdje još da prepoznamo i pronađemo. Ćorović se sa udivljenjem obraća svom svijetu samosvjestan, kao i svaki umjetnik kad mu se posreći da se domogne prave građe.
Pamtim kako plačemo slušajući priču o dječaku koji za Bogojavljenje čeka ponoć, da poželi da mu majka ozdravi, i odista ona je u snu ozdravila, ali kad se dječak probudio već je bila umrla. Svako od nas sanja svoj san, a šta je na stvari, doznaće kad se probudi.
Ćorović je jednom za svagda opisao srpsku i muslimansku kasabu, opisao je psihologiju kasabe, i ta matrica sve do danas služi za pouzdano prisjećanje na život kakav je bio. Nije li ta matrica zapravo, opis Bileće iz moje mladosti. To je ista priča, ista kasaba, isti likovi, jasno se vidi da se ciklično ponavljaju sudbine, i ličnosti, i karakteri koji su jednako izobraženi u našem sjećanju, i u slikama i opisima, i svi oni junaci, svi oriđinali, živi su, mi ih pamtimo, ali i sad ih srijećemo na ovoj ulici, u ovom gradu, u ovoj varoši.
Ali Bileća je bila više od kasabe, imala je povjerenje u to da može biti što biti ne može. I bilo je što biti ne može! Bilo je i kad je Bileća pala, a imala je i takvu psihologiju, i u miru, i u ratu, ima i danas, Bilek, kako su Švabe zvale ovaj grad, u kom su vješali narodne prvake ispred crkve, a narod je bio primoran da posmatra vješanje. A naročito se vodilo računa da ne izostanu djeca.
Pričaoci bi uvijek svu pažnju usmjerili na one kojima pričaju, i ako bi ko rekao: Skrati, nije trebalo dvaput da se kaže. Prozni pisci su u nevolji, jer kad pišu nema ko da im kaže: Skrati. To je glavni problem žanra. Zato moraju da prilagode uho, i da čuju onaj unutrašnji glas: Skrati, skrati… Pisac je istovremeno i čitalac, pričalac je i slušalac, ta radnja je dvosmjerna… Kasnije, kad sam pričao priče, brinuo sam da ko ne kaže: Skrati, i ja sam se tek jedva usudio da objavim prve pripovijetke…
Zato, na kraju, zahvaljujem članovima Žirija i organizatorima, imajući na umu riječi iz Knjige propovjednikove: sve je taština nad taštinama, tako da je ovo još jedna prilika koja zahtijeva naročiti oprez, i budnost… Sad ti znadni… tim riječima završavaju sve priče, pa i ova.
Hvala svima za sve!