Zrela trobojka života

Piše: Božidar Čarmak, advokat

Crna Gora je već godinama talac šake fašista, pa i na Cetinju, podržanih od strane policje, Vlade i Predsjednika. Ti ljudi djele opštu sudbinu korisnih idiota koji su nekad tučeni, a nekad milovani od strane istih krojača sudbina, ali uvjek bezgranično upotrebljivi i korisni.

Žalim ih iskreno i iz dubine duše, ali ko ratuje protiv Crkve i ne može misliti da stekne veće životno dostojanstvo.
U Crnoj Gori, pa i na Cetinju su istorijski pocijepane, oskrnavljene i zapaljene crnogorske trobojke kralja Nikole, znamenja crnogorske državne vlasti, zapečaćene na slobodnom Cetinju, rukom Petrovića i njihovih sledbenika, a naših mučeničkih predaka. Ugašene su njihove himne, toponimi, zavjeti i testamenti. Po Crnoj Gori se kao nikad hapse i privode slavne trobojke crnogorske državnosti.

Danas po Crnoj Gori, pa i na Cetinju, stari i mladi fašisti, korisni idioti režima, uz podršku policije, nečasne Vlade i nečasnog Predsjednika, mašu krvavim krpama, crvenim simbolima prosute bratske krvi, svete krvi preko koje se saveznički ujedinjuje i podupire crvenohrvatski fašizam i komunistički bogoborluk, krpe koje nevješto pokrivaju zloupotrijebljeni umetnuti krstovi kralja oslobodioca i umetnuti državni grb Crne Gore, koji slijepo kipte od nabujale mržnje.

Ova sveta znamenja su danas u Crnoj Gori, pa i na Cetinju, žuto smokvino lišće za pokrivanje bratoubilačkog grijeha.
To vidljivo saznanje ne mogu sakriti ni strani ambasadori i predstavnici koji pod raznim bizarnim izgovorima, na veliko dezinformišu svoje vlade i države čekajući udio iz koruptivnih fondova crnogorskih lažnih nacionalnih romantičara i tobožnjih boraca za vladavinu prava.
Umjesto kulture monarhije, danas se u Crnoj Gori, pa i na utamničenom prestolu Crne Gore na Cetinju, njeguje crvena kultura „plamenih zora“, ekscentričnog primitivizma, nezrele avangarde, emotivne šizofrenije, našminkanog materijalizma, svega siromašnog, atomizovanog, ne-monarhističkog i odlutalog.

Danas se u Crnoj Gori, pa i na Cetinju, slabom pameću mladih i strah fašista, umjesto lika i djela kralja Nikole Prvog, princa mučenika Mihajla Petrovića, slave nakaze i nedjela njihovih kurira, neuspjelih službenika, zastranjelih kolaboracionista i angažovanih bratoubica.
Umjesto kulta Hrista Boga i Pravoslavne Crkve, u Crnoj Gori pa i na Cetinju, slavi se i obožava kult lažnog nacionalnog mesije iz devedesetih godina.
Mnogi u Crnoj Gori, pa i na Cetinju, koji su shvatili prevaru, koji su umorni od svake vrste nasilja i gluposti, ne smiju progovoriti i reći svoje mišljenje u strahu od raznih militanata koji imaju podršku policije i Vlade.
Ideologija nacionalne slobode i pacifizma koja je devedesetih godina zadojila Crnu Goru, pa i Cetinje, ne računa na to da je oskrnavljeni crnogorski vojnik iz devedesetih bio nečiji sin i sam žrtva rata, mnogo veća i mnogo časnija od žrtve onog dezertera koji je zbog pacifizma i nacionalne slobode odležao dva ili tri dana u zatvoru. Baš takvi pacifisti mrze Crkvu.
Taj pacifista ne računa da je i izbjeglica žrtva rata, kao brat i mučenik, a onaj koji puca na izbjeglicu, zločinac i krvnik, kako god da se rat završio i koliko god vremena prošlo.

Taj pacifista ne razumije pacifizam ljubavi i žrtve kojom je vjekovima mirena Crna Gora, pacifizam ljubavi i istinskog čovjekoljublja. Ovakva sloboda nije bila nikada, pa ni tih devedesetih godina, crnogorska nacionalna sloboda Skadra, Taraboša, Bara, Čeva, Krusa ili Martinića.
To je bio i danas je, pacifizam samoživlja, pacifizam straha od žrtve, straha od zajednice, straha od zajedničke subine, pacifizam razdora i straha od ljubavi. To je nacionalna tamnica koja je utamničila Crnu Goru, pa i Cetinje.
Zato nije ni najmanji poraz da budem u jednom trenutku fizički napadnut, kao i mnogi drugi u Crnoj Gori, prebijen i osakaćen od ove sakate fašističke ruke Premijera ili Predsjednika, od prebijača automobila, jastuka, od sjenki iz ćoškova i lomitelja ljudskih kostiju, hapsitelja na Cetinju ili u Podgorici ili u Ulcinju ili u Baru. Svijest o toj mogućnosti i žrtvi je cijena koju plaća svaki učesnik Svetih Litija, svako na svoj način.
Za mene je jedini poraz da odustanem od ljubavi i volje i zaista ne dođem na Litiju, ili na Cetinje.
Poraz je isti kao da ne dođem u Podgoricu, da ne izađem iz svog stana u Baru. Poraz je isti kao da ne budem u Ulcinju.
Molitveno šetam jer iz dubine duše ne želim da Crna Gora, pa ni Cetinje, bude i postane podzemlje iz Kusturičinog filma, koga policija, Predsjednik i Premijer drže u surovoj lažnoj svijesti da se u Crnoj Gori vodi gerilski rat za porobljavanje i nestanak države.
Ako se to desi, i nasilje nastavi, u tom crnogorskom, pa i cetinjskom podzemlju će prije ili kasnije neki „majmun ući u tenak“ kao u proročkim scenama naše tragikomedije, ali među nama neće biti tog Ciganina i zviždača koji će ovo viknuti i spasiti žive glave ljudima.
Zbog toga, ako me neko čuje u žamoru glasova koji ovih dana kolaju Crnom Gorom, neka na vrijeme zapamti ovu viku: Majmun ušao u policiju! Majmun ušao u Vladu! Majmun ušao u Vojsku! Majmun ušao u Predsjedništvo! Majmun ušao u tužilaštvo! Majmun ušao u privredu! Majmun ušao u Skupštinu! Majmun ušao u Rtcg! Majmun ušao u Pobjedu! Majmun ušao na 8. Kongres DPS-a!
Spasavaj se ko može, majmun ušao u tenak!
Zato ću slobodno šetati Crnom Gorom i Cetinjem i svakim Crnogorskim gradom, jer me ne mogu zbuniti lažni pravnici, lažni državnici, lažni intelektualci, kukavice i prizivači fašizma i nasilja, jer ako to sada jasno ne kaže ovaj snishodljivi Ciganin koji na glas viče, neće to razglasiti ni ostali gordi, znameniti i važni Cigani u Crnoj Gori koji su se prodali za po 50 eura i vreću brašna nečasnim ljudima, za radno mjesto, za zimovanje i bolovanje, za besmislene grantove, za oprošteni račun od struje i brisanje saobraćajne kazne, pa zato pokušavaju da nam prijete i škrguću na Svete Litije, čekajući da nas bude dovoljno malo na molitvama, u šetnjama, dovoljno malo na ulicama, u hramovima ili u samoj Crnoj Gori, da nestanemo, da se odselimo, ne bi li nas hrabro-kukavički, mogli zaskočiti u svom paničnom strahu, u svojoj oštroj i kobnoj stranputici, na koju mogu povesti samo sebe i one nesretnike koji im još uvjek vjeruju, koji žive u pustim i mračnim šumama devedesetih, umorno se potucaju po ideološkim vukojebinama, dok se napolju dešava život i jedno krupno, znamenito i kolosalno istorijsko sazrijevanje.