Duhovnom ocu Mitropolitu Amfilohiju

Autor: Luka Vukadinović

Što te kude divni starče, zar je došlo vrijeme ludo da se otac ponižava.

Što vladiko čujem glase od isprane njine glave, što trovači truju riječi, zašto Tebi duhovniče lete strijele tuđe laži.

Da li znadu bezumnici i svi drugi odmetnici da je krvnik sumanuti surov mamac postavio.

Da li znadu, O da l’ slute da će svoje trošne misli tebi nekad da pravdaju.

Što te kude dobri oče, bezumnici novi ovi.

Što se mržnjom okitiše pa ćavkanja svoja laka, tebi starče upućuju.

Jesu li te duhovniče osudili osuđeni, jesu li te pomenuli, jesu li se ogriješili.

Što te kude divni starče, bezumnici novi ovi.

Iz kamena i pustinje, ljute gore čemerite, zidao si đedovinu, obnovio postojbinu.

Đe je kuga domaća i tuđa ogubala blaga svekolika, pogazila amanete davne radi krune kratkotrajne, radi svoje bolje vajde.

Zar je došla stara varka da bogubi mlado čedo, je li tvoja nova nada zapamtila gubilišta.

Ti si starče britka sablja, posvećena rukom svetom, Ti si oče nova nada, ostavljena u vremenu.

Što te kude crnorišče, učitelju vjere žive, zar je tvoje slovo sveto pogodilo nevjernike.

Riječ je prva sve prozvala, od riječi je riječ nastala, riječ je cijena mnogo skupa, riječ je tvoja jevanđelska probudila cara svijeta.

U danima gladnih jada, dok je tukla muka raju, tukla muka a mučila ruka, nije raja kolebljiva svog vladiku razumijela.

Danas raja nije gladna i nije joj omča jaka, danas raja posrnula i svetinji prigovara.

Što te kude šta li ‘oće fariseji novi ovi.

Zle vještice u mantije pale vatre rugalice pa se ludi prokletnici oko hladnog ognja griju.

Jesu li te divni oče zaboljele misli teške, jesu li se umorile tvoje stare ruke svete.

Je li starče, isposniče, naša sudba dalja mračna je li oče zacrtana tvojem stadu zla nagrada.

Đe je oče, mučeniče, izvor ovih crnih jada, đe je vjera u čovjeka, đe je stado bez pastira.

U kamenu crkvu tražiš iz kamena oltar zidaš, svaki kamen odbačeni sred svetinje opet sija.

Ti si đedo nastavio na tron sveti započeo, vaskrsao opet Hrista, obnovio presto sina.

A nasleđe tvoje teško i amanet što si dao nadživjeće rušitelje, sačekati graditelje.

Sa tobom je mlado stado koje čuva tvoju nadu, malo stado sa pastirom jevanđelje pročitalo.

Što te kude, zar za riječi što si ocu ispričao.

Da te nije duhovniče, branitelju vjere žive, sad bi Crnu Goru malu pohađali strašni dani.

Eno crkve na Lovćenu, eno zvona zvone jaka, na toj gori od junaka.

Eno knjiga napisana, ostavljena kao nada.