9. januar, Sv. Arhiđakon Stefan, vijenac mučenički – vijenac slave i državnosti

Piše: Goran Ž. Komar

Stefan Nemanja po Božjem promislu, od carigradskog dvora uzvišen, namjeri da svoj narod uvede u krug vizantijske-evropske civilizacije, ali ne samo državnom samostalnošću, nego, prije svega, srpskim ulogom u vascijelu hršćansku pravoslavnu kulturu.

Sin mu Rastko, nakon 1191. godine, podigavši se iz Huma, otide u Svetu Goru i za sedam godina zadobi zlatopečani sigilij i potom hrisovulj, kojim zapustjeli Hilandar učini samoupravnim. Ali, Sava u Svetu Goru otide podignut na djelima ranohrišćanske, vizantijske i staroslovenske književnosti. Hilandarski tipik je adaptacija Evergetidskog tipika iz Carigrada, a stica mu velikog humskog kneza Jevanđelistar, sjeća na Mjesecoslov carigradskog porijekla. Miroslavljev Jevanđelistar preporučuje 10. septembra slavljenje „Poklonjenja Časnoga Krsta“ isto kao i Tipik Velike carigradske crkve, a taj praznik i obred iznošenja Časnoga Krsta iz katihumene imala je samo Velika carigradska crkva Sv. Sofije.

I Minologij Miroslavljevog Jevanđelistara ima mnogo carigradskih lokalnih praznika i mnogo carigradskih svetih patrijaraha koji se slave prema Tipiku Velike carigradske crkve. Grčki Jevanđelistar iz koga je prevedena osnova ovog humskog Evanđelja, potekao je iz perioda 8-9. vijeka i o njemu su mogli znati ravnoapostolna Sveta Braća Solunjani. Iz grada u kojem je Sv. Sava konačno uobličavao svoj Nomokanon. Sv. Kliment posvedočava da je apostolsko prejemstvo Episkopske službe = Liturgije u Crkvi Hristovoj Pravoslavnoj ustanovljeno od samih Sv. Apostola, o čemu svedoči i Sv. Irinej (2. vijek). O ovom prejemstvu skoro istim rečima govori i Sv. Sava na početku svoje Besede o pravoj veri na Saboru u Žiči 1221. godine. Apostoli Slovena u Hersonu otkriše tijelo Sv. Klimenta i donesoše sobom, a zlatna zrna posijana u trebinjskim selima kazuju puteve uticaja ranih kultova universalne Crkve.

Ko god je u ovim krajevima i u novijim vremenima dosegao, obuhvatao je svojim poslednjim pogledom na zemlju isključivo univerzalni okvir Crkve Hristove kako su činili Jovo Vitković ispod Revelina u Dubrovniku, potekao iz Mostaća kraj Trebinjskog manastira, Jovo Delin sa Poda kod Herceg Novog, ili Simo Milutinov iz Slivnice u Trebinjskoj Površi koji 1718. udari temelje modernom Herceg Novom.

Ovi ktitori su kao i njihovi predčasnici Miloradovići-Hrabreni gledali ka zenitu Istočnoromejskog carstva i skromno, za spas duše, podržavali stubove vascijele Crkve, ali su, takođe, znali da nije dobro da propadnu stubovi države. Oni, iako su djelovali u potonjim vjekovima, ilustruju dugu istoriju srpske državotvorne misli i u maloj vlasti tvore tačno onako kako je tvorio Sv. Sava. Jednom, od Svetoga donešeni plan, tačno je primjenjen u svim istorijskim vremenima i veliki ktitori 18. vijeka jednako su gazili nemirnim političkim poljem. Stric Sima Milutinovog, koji je podizao Sabornu crkvu u Herceg Novom (1709-1713), koji je u Slivnici od oca Tomaša dobio ime Sladoje, u osvit velikog vijeka Srba, poslije decenija vojevanja, obukao je monašku rizu dobivši ime Simeon.

Putem slavnih Nemanjića srpski se narod susreo sa Vizantijom i zadobio priliku da narodnu crkvenu organizaciju konstituiše u ekumenskim okvirima. A srpski narod na prostoru svoje države izrasle iz stare humske kneževine i jednako bosanske banovine i kraljevine, u novim usudnim vremenima, ponio je svetostefanski vijenac mučeništva. U njemu je kopča i naslon na nepropadljive stubove universalne Crkve. Oganj i pepeo Drugog svijetskog rata koji je donio namjeru brisanja prisustva pravoslavne Liturgije, jest ogled prokušavanja davne magdeburške katastrofe koju samo ilustruje zasjek mačem kroz Bibliju podignutu iznad glave sveštenika. Tim ognjem nije se pokušala izgorjeti slika bilo koje državne tvorevine, tim ognjem se pokušala izgorjeti neka dubinska karakteristika koja u hladnim zimskim danima tjera u svete gajeve.

Ali, tama neće obuzeti svijet. Svijet će vidjeti Pobjednika kako su ga vidjele dječije oči gašene u jamama Hercegovine i kako su ga vidjele oči Sv. Save koji je donio zakon zemlji i Sv. Vasilija koji je donio miris zemlji.

Svijet duguje tom narodu koji je od pada svoje Despotovine nosio vijenac mučeništva drugačijeg od mučeništva velikih predčasnika koji su mogli vidjeti i priliku za pobjedu. Taj vjenac mučeništva obilježen je najdubljom vjerom, jer nije vidio priliku za pobjedu. On je isključivo žrtveni. On samo svojim glasom svjedoči sebe i njegova Liturgija se već i fizički nije odvijala na zemlji. A, ipak, pregnuo je da gradi Žitomislić i ponovi Tvrdoš i sazdava državu.

Najmanja mjera duga prema ukupnoj istorijskoj tekovini srpskog naroda kojom je u polju materijalne kulture utiskivao sopstveni pečat i svoju predstavu Duha Svetoga u kulturno-istorijski prinos Starog svijeta, jest podrška toj zapadnoj stopi Svetoga.

Sretan Dan državnosti!