A o čemu će drugo, nečastivi

Piše: Maksim Drašković

Ponovo, kao i u svakoj drugoj prilici, s popisom i bez popisa, nekim povodom ili bez povoda, osim sopstvene umne, duševne i moralne poremećenosti i izrodničkog nagona – oni rodozalutali, posrnuli obeščašćenici, vjerolomnici i grobohulitelji – zakreketaše i razulareno zaurlaše na dolazak u Crnu Goru Njegove Svetosti, Patrijarha srpskog, gospodina Porfirija.
Kažu ovi grešnici, bezbožnici i bogohulitelji da je došao u pretpopisnu kampanju i da opet govori o jeziku, naciji i vjeri. A o čemu će drugo da govori, zabluđenici, zloputala i nečastiva sorto? Znate li, neznali vas jadi i Bog vas čuo i vidio, da je On Blaženi Pastir svog svakolikog duhovnog stada i Svjatejši Patrijarh Srpske pravoslavne crkve i da tom Njegovom duhovnom stadu pripada ogromna i dominantna većina Crne Gore?
A kad je to neporecivo i činjenično tako, ima li išta prirodnije i bogomdanije od toga da Pastir u svakom božijem pogledu brine o svom duhovnom stadu i da mu iz tog stada neko duhovno ne zaluta? I šta to ima duhovnije od vjere, jezika i nacije? Ima li veće stranputice od prevjere, odricanja od jezika svojih predaka i pretrčavanja iz nacije u naciju? „A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?“ – kaže zaveštanje Stefana Nemanje.
Ko će o tim svetinjama svoga naroda da brine, ako ne duhovni pastir? I da brine i o tome da govori svojim duhovnim čedima. Da priziva da idemo putem otaca svojih, jer jedino tako nećemo zalutati i zarobiti sebe u tuđina. Da poziva pastirski i one ozloputale da se vrate svome predačkom stadu. Zabluđene i neznavene da prosvijetli i vrati svojoj kolijevci, svojim grobovima, kapama i precima. Da utvrdi u vjeri malovjerne, i one koji „na tri vjere okom namiguju, a nijednu pravo ne vjeruju“. Da svak svoju vjeru vjeruje, a sve druge poštuje – i tako sa svima u slozi živuje.