Atmosfera sa dočeka Pravoslavne Nove godine (VIDEO)
1 min read
Na Trgu Republike u Podgorici sinoć je organizovan doček Pravoslavne Nove godine.
U programu su učestvovali: Milena Ćeranić, Ivana Kostić, Isak i Puls Morloka bend, i pobjednici Guče 2017 Trubački orkestar Ivana Jovanovića.
Nakon ponoći, tradicionalna litija krenula je ka Hramu Hristovog Vaskrsenja, gdje je moleban za Novo ljeto Gospodnje održao mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Amfilohije.
Na sledećim linkovima pogdjedajte djelić atmosfere:
https://www.facebook.com/Petrasin89/videos/10215296242340385/
https://www.facebook.com/slaven.radunovic/videos/10156136758812728/
Sretna nova svim srbima u cijelom svijetu…sinoc se vidjelo ko je gradjanska opoziciija imali su oni gdje ove pare potrositi i niko nebi znao ni da ih imaju ali ne oni su organizovali docek za svoj narod jer su oni narodna opozicija.hvala im na tome ko je castan vratice im svojim glasom na izborima.
Braćo Srbi srećna Nova godina čiji su doček TV Vijesti započele političkim izjavama Alekse Bečića u drugom (najgledanijem) dnevniku. Pošto je izvjesna Bešićeva po nalogu Bečićevih gurača iz stranih ambasada objavila istraživanje po kome bi Bečić u trci za prdsjednika CG bio rame uz rame sa Đukanovićem i da bi ga podržalo čak 65,5% birača DF-a, Bečić na ovoj „nezavisnoj“ TV izjavi da opzicija treba da podrži predsjedničkog kandidata „koji ima najviše šansi da pobijedi“( t.j. njega). Time je Bečić otklonio svaku nedoumicu u vezi sa svojom kandidaturom za predsjednika Crne Gore, a što je, osim za
krajnje naivne, bilo očekivano.
Bečić se uz to narugao tzv građanskoj opziciji izjavom da su njihovi sastanci bili više tipa da se kulturno popričaju, a sad, kad se zna ko ima najvišu šansu da pobijedi kandidata DPS-a, nema potrebe da više ćakulaju.
Uz to, Bečić još jednom poruči istrošenim, starim, izraubovanim (kako Akijevi mladići nazivaju ljude sa radnim iskustvom starije životne dobi) da na mladima svijet ostaje i da je njiovo samo da glasaju njega i mlade.
Dakle Aleksa je na zadatku da razbije „naivnu“ opoziciju koja bi da služi narodu i Crnoj Gori i ne shvata novu svjetsku demokratiju jednopolarnog svijeta čiji je simbol NATO.
Ako ima onih koji ne vide Bečićevu do srži pokvarenu igru „Milo i poslije Mila“ (moguće samo sa drugim imenom) onda ovaj narod ne zaslužuje bolju budućnost.
Dakle, grđani Crne Gore imate istorijsku šansu da ponovo podržite nove mlade i lijepe, koje ćete prepoznati po kravatama boje krvi. Ako zbog toga postanete neizlečivo anemični ne tugujte. Dobrovoljno ste je dali porodu globalnog svjetskog vampira.
Đuro potpuno saglasan sa tobom.Bečić i družina su takvi prevaranti da će zlatna biti ona nesrećna Pozitivna.
„Ko je Srbin i srpskoga roda,
A glasao zećanin Bečića:
Od ruke mu ništa ne rodilo,
lubenice, pipun i paprika!
Od naroda vazda stid ga bilo,
Gej mu bio ljuba i svastika!“
Hahahaa,gey mu bio ljuba i svastika…sjajno.
Jeli ovo Bečić organizovao braćo Srbi.
Musić Stevan
Vino pije Musiću Stevane
U Majdanu čisto srebrnome,
u svom krasnom dobru gospodskome;
Vino služi Vaistina sluga.
Kad se hladna podnapiše vine,
Al’ besedi Musiću Stevane:
„Vaistino, moje čedo drago,
Ja ću leći sanak boraviti,
Ti večeraj, pa se napij vina,
Pa pošetaj pred gospodskog dvora,
Pa pogledaj čistom vedrom nebu:
Je li jasan mesec na zahodu,
Je l’ danica na istoku zvezda,
Je li nama putovati vreme
Na Kosovo lepo polje ravno,
Na ročište čestitome knezu;
Jer znadeš li, moje čedo drago,
Kad ono smo na zakletvi bili,
Kako nas jer zaklinjao kneže,
Zaklinjao, proklinjao ljuto:
– „Ko je Srbin i srpskoga roda,
I od srpske krvi i kolena,
A ne doš’o na boj na Kosovo:
Ne imao od srca poroda,
Ni muškoga, ni devojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo,
Rujno vino, ni šenica bela!
Rđom kap’o, dok mu je kolena!“
Leže Steva u meke dušeke,
Povečera Vaistina sluga,
Povečera i napi se vina,
Pa išeta pred gospodskog dvora,
I pogleda čistom vedrom nebu:
Jeste jasan mesec na zahodu,
Jest danica na istoku zvezda,
Jeste njima putovati vreme
Na Kosovo lepo polje ravno,z
Na ročište čestitome knezu;
Pa se šeće konjma u ahare,
Pa izvede dva konja viteza,
Osedla ih i opravi lepo,
Jednog sebi, drugog gospodaru;
Pa se šeće u gospodske dvore,
I iznese krstat svilen barjak,
Na kome je dvanaest krstova,
Svih dvanaest od čistoga zlata,
I ikona svetoga Jovana,
Krsno ime Musića Stevana;
Prisloni ga uz gospodskog dvora,
Pa se šeće gore na čardake,
Da probudi gospodara svoga.
Kad je bio čardaku na vrati,
Kob ga kobi Stevanova ljuba,
Zagrli ga, pa ga i poljubi:
„Bogom brate, Vaistino slugo,
Višnjim Bogom i svetim Jovanom!
Dosad si mi verna sluga bio,
Odjako si Bogom pobratime:
Nemoj budit’ gospodara moga,
Jer sam, jadna, zao sanak vid’la,
Gde poleti jato golubova
I pred njima dva sokola siva
Ispred našeg dvora gospodskoga;
Odleteše na Kosovo ravno
I padoše međ’ Muratov tabor,
Gdi padoše, već se ne digoše;
To je, braćo, vaše zlamenije:
Bojati se da ne izginete!“
Al’ besedi Vaistina sluga:
„Draga seko, Stevanova ljubo,
Neću, seko, nevere činiti
Gospodaru i mome i tvome;
Jer ti nisi na zakletvi bila,
Kako nas je zaklinjao kneže,
Zaklinjao, preklinjao ljuto:
– „Ko je Srbin i srpskoga roda,
I od srpske krvi i kolena,
A ne doš’o na boj na Kosovo:
Od ruke mu ništa ne rodilo,
Rujno vino, ni šenica bela!
Ne imao poljskog berićeta!
Ni u domu od srca poroda!
Rđom kap’o, dok mu je kolena!“
Pa ja ne smem nevere činiti
Gospodaru i mome i tvome.“
Već ušeta u čardake gornje,
Pa probudi gospodara svoga:
„Ustanite dragi gospodaru,
Jeste nama putovati vreme!“
Usta Steva na noge junačke,
I umiva svoje lice belo,
I oblači gospodsko odelo,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa uzima kondir vina rujna,
Te napija krasnu slavu Božju,
Srećna puta i krsta časnoga
U svom dvoru za stolom svojijem;
Vojvodi je to i pre i posle.
Pa išeta pred gospodske dvore:
Usedoše dva konja viteza,
Razaviše krstate barjake;
Udariše bubnji i svirale,
Digoše se Bogom putovati.
Bela ih je zora zabelila
Na Kosovu krasnom polju ravnom.
Susrete ih Kosovka devojka,
U ruku joj dva kondira zlatna,
Oba zlatna, al’ obadva prazna;
Pod pazuhom klobuk svile bele,
Za klobukom bela kita perja;
U dnu perje srebrom zaliveno,
A po sredi zlatom prepleteno,
I po vrhu biserom kićeno.
Al’ besedi Musiću Stevane:
„Božja pomoć, moja seko draga!
Gdi si, dušo, na ograšju bila?
Otkuda ti klobuk svile bele?
Daj mi, seko, klobuk svile bele,
Da ga poznam koga je vojvode;
A tako mi srećna puta moga,
Nevere ti učiniti neću!“
Al’ besedi Kosovka devojka:
„Zdravo da si, kneževa vojvodo!
Nisam nigde na ograšju bila;
Rano me je probudila majka
(Mi ranimo te vodu grabimo);
Kad ja dođoh na vodu Sitnicu,
Al’ Sitnica mutna i povodna,
Nosi, brate, konje i junake,
Turske kape i bijele čalme,
Krasne srpske bijele klobuke;
Ovaj klobuk blizu kraja beše,
Ja zagazih u vodu Sitnicu
I uhvatih klobuk svile bele:
Brata imam od mene mlađega,
Nosim klobuk bratu rođenome;
Ja sam mlada, milo mi je perje.“
Klobuk dade kneževoj vojvodi.
Čim ga vide Musiću Stevane,
Čim ga vide, tim ga i poznade;
Prosu suze niz gospodsko lice,
Udari se po kolenu rukom,
Čisti skerlet na kolenu puče,
Zlatna kopča na desnom rukavu:
„Teško meni i do Boga moga!
Na meni je ostanula kletva
Od mojega čestitoga kneza!“
Klobuk dade Kosovki devojki,
Pa se maši u džepove rukom,
Te joj dade tri dukata žuta:
„Naj ti, seko, Kosovka devojko,
A ja idem na boj na Kosovo,
U presveto ime Isusovo.
Ako bog da te se natrag vratim,
Lepšim ću te darivati darom;
Ako l’, seko, ja pogiboh amo,
Pomeni me po peškešu mome!“
Udariše konje mamuzama,
Pa Sitnicu vodu prebrodiše,
Udariše u carevi tabor.
Kako dođe Musiću Stevane,
Tri je paše bio i ubio,
Kad započe biti četvrtoga,
Tu pogibe Musiću Stevane,
I sa njime Vaistina sluga,
I vojske mu dvanaest hiljada.
I tu nam je i knez poginuo;
Tu su Srblji izgubili carstvo
Čestitoga cara zemaljskoga.
Svako vam dobro braćo!