Bajka druga – Čarobna frula sa Sinjajevine

Piše: Nebojša Jevrić

U školici, tako Ika zove vrtić „Zvezdicu“ u koji ide, sprema se ma-skenbal. Oblači se društvo iz zgrade za prvu žurku. Blizanci Luka i Ga-la, Ana, Kaća. Ima tu klovnova, gusara, ali je najviše naravno princeza.
A tata, koji će uskoro rasitniti petu banku pa se nahodao, kaže: „Pa nijesu sve princeze dobre.“
Ika već uzima pero od fazana, kači ga na kompjuter, jednookog, i kaže:

„E, meni je mama čitala samo bajke o dobrim princezama! Kako to: princeza, a nije dobra!?“

Tata ne zna da zameni gumicu na slavini, pozdravi sa svima prije nego što krene da mijenja osigurač, jednom ga je napala stolica dok je zakuca-vao ekser. Zna samo da priča bajke.

I eto posla za tatu.

U lovu na ognjenu pticu

Nekada davno, iza sedam gora i sedam mora, živjela je u dvorcu na oba-li rijeke zla princeza, koje su se svi plašili. Čuvali su je crni vitezo-vi u crnim oklopima, isti oni koji su seljacima otimali žito i odvodi-li stoku.

Njen otac, dobri kralj, vladao je zemljom, ali su zapravo svi nju, zlu princezu, morali da slušaju.

U tome kraljevstvu, u pećini na kraju sela, živjela je i sirota djevojka predivne zlatne kose, koju su svi zvali Zlatokosa. Od imetka imala je sa-mo ognjenu pticu – iz vatre rođenu, od vatre stvorenu – koja je ognjena jaja nosila.

Čuje za to zla princeza, pa joj se prohte da i ona ima ognjenu pticu. Sve je imala zla princeza – i zlata, i dragog kamenja, i sluge i služavke koje su joj jutrom zbirale rosu s ružinih latica da bi se umila, prinosi-li joj mlijeko košute da se u njemu okupa, ali ona je htjela ognjenu pticu.

A Zlatokosa ništa osim ognjene ptice nije imala.

Slala je princeza Zlatokosoj svoje crne vitezove naoružane teškim ma-čevima da ognjenu pticu otmu i donesu je na dvor.

Dođu oklopnici silni do pećine, pa viknu:

„Njeno veličanstvo princeza, kraljeva kćer, naređuje da odmah predaš ognjenu pticu, da je nosimo na dvor.“

„Ne branim, nosite je. Eno je u ćošku, sjedi na ognjenim jajima. Ako ona krene s vama, zadržavati je neću“, odgovara njima Zlatokosa.

Pruže oklopnici teški ruke u gvozdenim rukavicama da ognjenu pticu dohvate, ali kako je koji dodirne, tako rukavica počne da se topi, oklop se od silne vatre usija i oni se razbježe glavom bez obzira, da se nikada više ne vrate do pećine u kojoj živi Zlatokosa.

Iz vatre rođena, vatrom hranjena, ognjena ptica radosno bi zalepetala krilima.

Uzalud je zla princeza bjesnila po dvorcu, uzalud starog dobrog kralja cipelom gađala – ognjena ptica ostala je da živi u pećini sa Zlatokosom.

Zla princeza, silno bijesna, objavi onda da će se udati samo za onoga ko joj ognjenu pticu donese.

„Ah, svraka prokleta“, mrmljao je sebi u bradu stari kralj i češkao će-lu koja ga je boljela od udarca cipele.
„Neka, neka, baš mi je milo što je ognjena ptica uvijek nasamari. Ostaće neudata!“

Mnogi prosci otada stadoše dolaziti, ali su se praznih ruku kući vra-ćali.

Melodije i čarolije

Čuje tako da se princeza udaje i Grbavi Grujo, frulaš sa Sinjajevine, iz sela Krnja Jela.

A sjajan je frulaš Grujo bio! Kada bi on zasvirao, slavuji su slijetali iz luga da čuju. Kada bi on izvio pjesmu o rijeci – svi su vidjeli rijeku pred svojim nogama. Kad bi se razlila pjesma o kiši – svima se činilo kako kiša upravo pada.

Od rođenja je Grujo bio grbav. Mnoge je djevojke prosio i sve su ga od-bile. Uostalom, koja bi se djevojka i udala za toga beskućnika što pova-zdan, dokon, svirkom sa slavujima zbori, rijeku skreće, kišu priziva?

Pa još grbav!

„Mene su sve djevojke odbile, ni ova naša princeza nikako sebi para da nađe. Nego, da pođem ja nju da zaprosim“, reče Grbavi Grujo, priteže opanke, zadjenu sviralu za pojas i krenu da prosi princezu.

Dođe on do dvorca, ali ga u dvorac ne pustiše.

„Gdje si ti, Grbavi, došao princezu da prosiš?! Zar ne znaš da će se ona udati samo za onoga ko ognjenu pticu u dvorac donese?“

„Ništa lakše od toga“, reče Grbavi Grujo.

„Ma kako ćeš ti, oholi grbavko, ognjenu pticu donijeti kad to ni naj-veći vitezovi nisu uspjeli?“
Na to im se Grbavi samo nasmija, pa krenu put malog sela pod plani-nom, gdje su u pećini živjele Zlatokosa i ognjena ptica.

Putovao je cio dan i skoro cijelu noć. U zoru, prikrade se Grujo pećini, izvadi frulu iza pasa, i poče da svira.

Sjatili se oko njega vrapci, sjatili slavuji, gavranovi, čak je i slijepe noćne ljiljke izmamio iz mračnih skrovišta. I svi mu u kljunovima dono-se plodove šumske, pa Gruju Grbavom dobro – zoblje kupine, zoblje divlje trešnje i svira. Više mu i ne treba.

Prođe dan, padne opet noć, a Grujo jednako svira. Ptice na počinak i ne pomišljaju.

Kad, oko ponoći, eto ti i ognjene ptice. Kako stupi pred pećinu, čita-vo je selo zasijalo.

Stoji ona pred pećinom, sluša Gruja, pa sve s noge na nogu pocupkuje.

„Eh, kad bih ja umjela da pjevam tako lijepo kako ti sviraš“, reći će ona Gruju. A to je Grujo samo i čekao!

„Naučiću te“, reče on ognjenoj ptici, „ako sa mnom pođeš u kraljev dvor.“

Rečeno – pogođeno. Ujutro, ognjena ptica i Grbavi Grujo zaista krenu put dvora.

Verovati u srećan kraj

Kad su u dvor stigli, zla princeza, umjesto da Gruja nagradi, naredi da ga okuju i bace u pećinu, a ognjenu da zatvore u kavez od kamena koji ne može sagorjeti.

Ipak, princezina radost bi kratkoga vijeka.

Rasrdila se, strašno se rasrdila ognjena ptica, pa stala da nosi silna ognjena jaja, i jaja su se kotrljala svuda po dvorcu. Gdje god bi se ognjeno jaje zaustavilo, izbijao je požar. Tako je vrlo brzo čitav dvorac, zajedno s princezom, izgorio.

Na zgarištu ostade samo ognjena ptica u kavezu od kamena.

Iz vatre rođena, vatrom hranjena, ognjena ptica radosno je lepetala kri-lima.

Grbavom Gruju, pak, ptice doniješe ključ od tamnice i on se uskoro nađe na slobodi.

Vatra od zapaljenog dvorca, međutim, nošena vetrom, proširi se i za-hvati šumu. Gorjela su gnijezda, čula se piska piladi i rika jelena. I već je vatrom zahvaćena cijela šuma, i stigla je, evo, do ivice sela, s druge strane šume, primakla se pećini u kojoj življaše Zlatokosa.

Gusti dim već je gušio Zlatokosu i ona stade da doziva u pomoć.

Grujo Grbavi izvuče sviralu i poče da svira kiši. Uskoro se, gle čuda, navukoše oblaci i udari pljusak.

Požar bi ugašen, Zlatokosa spasena, a ptice radosno zalepršaše oko Grbavog Gruja.

Dok je svirao, od umilne pjesme rasprsnuo se kavez u kojem je bila zatočena ognjena ptica. Ona priđe Gruji, dotaknu ga krilom i njegove grbe nestade. Onda ona mahnu krilom drugi put i pojaviše se srebrne haljine.

Na zgarištu dvorca zle princeze stajao je Grujo, a u rukama mu raskošne srebrne haljine. Potom on i ognjena ptica uđoše u kočije, pa se odvezoše u selo, ka pećini u kojoj je živjela Zlatokosa. Grujo onda umjesto princeze uze za ženu Zlatokosu, a zahvalni narod sazida im novi dvorac, u koji ptice i dan danas dolijeću, da im pjevaju.