Bez djece

Piše: Nikola Malović

Čovjek nikne i uzrasta u uvjerenju da je imati djecu nešto što se podrazumijeva, pa je pitanje vremena s kim će biti začeta, da li iz obostrane ljubavne i bračne punoće, ili pak iz slučaja. Ali da će djece biti, svi koji ih još nisu dobili, uglavnom vjeruju kosmosa

*

Ljudi bez djece su socijalni invalidi

*

Ljudi bez djece nikad nisu fotografisali ručicu u ruci, poljubac u fontanelu, nožicu, obraščić, ljudi bez djece nikad nisu prošetali svoju bebu korzom, dali joj da ljeti lizne prvi sladoled, nikad nisu kazivali vidi more, vidi nebo, vidi mjesec, nikad je nisu krstili i bili s njom na liturgiji, nikad nisu postali vlasnici kolekcije komplimenata kako je samo lijepa ta beba, to dijete, nikad nisu čuli da liči i na oca i na majku, ali da ima i od babe i đeda, nikad nisu mogli da je nauče da pliva, vozi bicikl, da napiše svoje ime prvo ćirilicom, pa latinicom

*

Avaj, živimo u vremenima u kojima su ljekovi i hrana postali otrov, u kojima nas zaprašuju iz vazduha i vakcinišu na zemlji, zrače nas, a mi pristajemo na suživot sa zlom, svjesni ili nesvjesni Agende 2030, razjedinjeni, bez stranke ili sile, globalno gledano, koja bi silom, jer milom ne može, stala u kraj depopulaciji planete Zemlje

*

Djeca Kolektivnog zapada i djeca Globalnog juga su nepoželjna, ona su, hvala Bilu Gejtsu na sintagmi kojom se ofirao u generisanoj namjeri da naudi čovječanstvu kao Božjoj kreaciji – beskorisne izjelice. No ako su naša djeca beskorisne izjelice, ko onda jede plodove zemlje s blagoslovom globalne zakulise? To ih jedu djeca prebogatih ljudi koji su do te mjere demonizovani da će izazvati upotrebu nuklearne bombe, po svoj prilici prvo u Evropi. Da bi imali više

*

Ljudi bez djece nemaju budućnost u genetskom smislu, ali onim što čine, time što pate zbog svoje Bogom dane invalidnosti, mogu mnogima da pomognu, zadužbinama, tajnim donacijama, fondacijama, monašenjem, stipendijama, velikim djelima

Udoba moje mladosti djeca su gledala svoje sa muškarcem uparene majke, svoje sa ženom uparene očeve. Djece je bilo skoro pa u svakom braku. S rukom na srcu, ne pamtim da je neko bio bezdjetan, kako se to u narodu nemilosrdno kaže (kao što se kaže da je neko ćorav, ćopav, ćelav, ćosav…), između ostalog i zato što dijete mahom preko svojih drugova iz vrtića ili škole dolazi u kontakt s osobama koje su ih napravile i rodile.
Čovjek nikne i uzrasta u uvjerenju da je imati djecu nešto što se podrazumijeva, pa je pitanje vremena s kim će biti začeta, da li iz obostrane ljubavne i bračne punoće, ili pak iz slučaja. Ali da će djece biti, svi koji ih još nisu dobili, uglavnom vjeruju.

Koliko istorijski juče, počeli smo da opažamo kako se mnogi parovi „bore da dobiju bebu“. Na ovaj ili onaj način mnogi su ih i dobili, vještačkom oplodnjom, inverzijom životnog ritma i zdravijim načinom života, molitvom tokom 40 dana strogog posta mimo Velikog posta, kada oba supružnika uzimaju grožđe sa hilandarske loze Svetog Simeona. Neki i po više puta.

No ima i onih parova koji su sve probali, u svemu su kompatibilni samo ne u imanju djece.

Dugo oni čuju rečenice u kojima okruženje u strip-oblačićima poručuje da ima još vremena, da će dati Bog, a onda i strip-oblačići zanijeme, jer djece nema.

Iako bi muškarac po defoltu mogao, žena od jednog trenutka više ne može. Možda bi mogla s drugim muškarcem, ali je kao našu ženu vezuje svetinja braka. Isto važi i za muškarca. Možda bi mogao sa drugom ženom? Da li je dijete važnije od braka, da li je dijete svrha života, da li život ne vrijedi bez djece i zašto ne vrijedi, ako ne vrijedi?

Ljudi bez djece su socijalni invalidi.

Oni nikad svome djetetu nisu promijenili pelene, nikad se sa drugim roditeljima, čak ni sa svojim, nisu konsultovali u vezi s tim šta da rade kad beba počne iznenadno da plače, šta da rade kad je muče grčevi, kad počnu da rastu zubi, kad neće da jede, i proče… šta beba jede, kad se u jelovnik ubacuje meso, koliko jelo mora da bude toplo, a koliko pak voda za kupanje – da se dijete ne ošuri…
Ljudi bez djece nikad nisu fotografisali ručicu u ruci, poljubac u fontanelu, nožicu, obrašćić, ljudi bez djece nikad nisu prošetali svoju bebu korzom, dali joj da ljeti lizne prvi sladoled, nikad nisu kazivali vidi more, vidi nebo, vidi mjesec, nikad je nisu krstili i bili s njom na liturgiji, nikad nisu postali vlasnici kolekcije komplimenata kako je samo lijepa ta beba, to dijete, nikad nisu čuli da liči i na oca i na majku, ali da ima i od babe i đeda, nikad nisu mogli da je nauče da pliva, vozi bicikl, da napiše svoje ime prvo ćirilicom, pa latinicom.

Ljudi bez djece nikad nisu odveli svoje dijete u vrtić, ni u školu, nisu se tamo susreli sa ostalih tridesetoro drugara i duplo više njihovih roditelja. Oni nikad nisu imali prvi rođendan, nikad nisu palili svjećicu, pjevali Danas nam je divan dan, nisu se družili sa generacijom toga djeteta, nisu napravili socijalne veze sa ljudima koji takođe imaju djecu, nisu dijete pustili da ode na prvi izlet, da prespava kod druga ili drugarice…
Ljudi bez djece, kao trudne žene u trudnice, gledaju u ljude s djecom. Kako ih roditelji lijepo oblače, kako se o njima brinu, kako ih uče riječi, kako ih udvoje nose u kolicima ako je grad pun stepenica, kao što su Herceg Novi ili Dubrovnik, kako ponekad viču, a ponekad imaju na ramenima i na glavi usnulu ili usnulog, kako su samo divni, mirišljavi, tako utroje ili učetvoro kompletirani.

Kaže mudrost da i u braku bez djece postoji troje, muž, žena i Isus Hrist. Istina je to, ali sve naše iskustvo kazuje da je dijete preduslov da bi čovjek postao više od muškarca i bio otac, a žena bila viša time što je postala roditeljica.

Smrću ljudi bez djece, po Paviću – iako je on bio samo genijalni pisac, ali ne i duhovni otac – umiru svi preci, što je prestrašno. Sjeme treba da da sjeme i da sjeme ima sjeme koje će dati sjeme.

Avaj, živimo u vremenima u kojima su ljekovi i hrana postali otrov, u kojima nas zaprašuju iz vazduha i vakcinišu na zemlji, zrače nas, a mi pristajemo na suživot sa zlom, svjesni ili nesvjesni Agende 2030, razjedinjeni, bez stranke ili sile, globalno gledano, koja bi silom, jer milom ne može, stala u kraj depopulaciji planete Zemlje.

Zapadni muškarac je danas jedva plodan, žena jedva fertilna. Kampanja da se živi što duže u uživanju, da tjelesni gušti nikad ne prestanu, da evoluiraju u LGBTitd. way of life, kampanja da se do pred sam kraj života radi za otplatu kredita, da žena sama odgaja dijete, da žena nikad ne ima dijete, da muškarac, ako nema para, nikad ne presiječe ekonomsku pupčanu vrpcu s roditeljima, ili jednim od njih, ne ide naruku projavi buduće djece.
Djeca Kolektivnog zapada i djeca Globalnog juga su nepoželjna, ona su, hvala Bilu Gejtsu na sintagmi kojom se ofirao u generisanoj namjeri da naudi čovječanstvu kao Božjoj kreaciji – beskorisne izjelice. No, ako su naša djeca beskorisne izjelice, ko onda jede plodove zemlje s blagoslovom globalne zakulise? To ih jedu djeca prebogatih ljudi koji su do te mjere demonizovani da će izazvati upotrebu nuklearne bombe, po svoj prilici prvo u Evropi. Da bi imali više.

Da bi na koncu imali sve.

I poklonili se imaocu svega svijeta, onome čije se ime u hrišćanstvu ne spominje, a koji će se zacariti u Trećem hramu u Jerusalimu.

Na pitanje loših logičara, a kako onda famozni oni, i njihova djeca, neće biti ozračeni, odgovor se račva. Baš je briga palog arhanđela za njegove sluge. Važno je da se naudi ljudskom rodu i njegovom sjemenu. Đavo može sve, čak i da posreduje kroz vještačku inteligenciju, ali ne može jedno: ne može da stvori sjeme, ne može da da život, zato se upinje iz petnih žila da petlja sa genima, da genetski modifikuje, da ubacuje genske drajvove, da genskim terapijama, što je jedna od definicija vakcina nakon k-19 doba, ili pak tečnim nano-robotima, što je druga – naudi ljudima kao Božjoj kreaciji. I njihovoj djeci.

Djeca su danas postala resurs.

Kradu se besomučno, jer mogu poslužiti kao ikebana u LGBTitd. parovima, mogu nemilosrdno biti izrezani zbog rezervnih djelova, pa kome sedmo rezervno srce, kome osmi bubreg, treća jetra, mogu biti – o, užasa – postavljeni na satanistički oltar, adrenalizovani od straha do smrti, donori adrenohroma, najskupocjenije droge, svetog grala mladosti, potom ritualno ubijeni, ta divna čeda, naša djeca.

Imati djecu i nemati djecu jednako je teško.

Ogledati se u njihovim nevinim očima i puniti se srećom, jednako je lako kao i nemati iskustvo djetetove patnje ili smrti za života roditelja. Jer je ovo drugo da se ne poželi nikome.

Ljudi bez djece nemaju budućnost u genetskom smislu, ali onim što čine, time što pate zbog svoje Bogom dane invalidnosti, mogu mnogima da pomognu, zadužbinama, tajnim donacijama, fondacijama, monašenjem, stipendijama, velikim djelima.

Biti bez djece je muka svakog malog Prometeja kome jednako velik orao svakog dana jede džigericu živu. Biti bez djece u vremenu novog Velikog rata jeste blagoslov pod uslovom da iza nekog velikog djela kojim se hvale svačija djeca stoji pravi roditelj.

Izvor: Pečat