Budo Simonović o „10 najvećih zabluda crnogorske istorije“

Novinar i publicista Budo Simonović, napisao je reagovanje na tekst istoričara Bobana Batrićevića „Deset najvećih zabluda crnogorske istorije“, objavljen u dnevnom listu „Vijesti“ 6.aprila ove godine.

Reagovanje, koje je u tri navrata pokušao da publikuje u „Vijestima“, nije do danas objavljeno, pa je Simonović ovaj tekst ponudio za objavljivanje našem portalu, što činimo i prenosimo ga u cjelosti.

ISTORIJA IZA KAFANSKOG STOLA

Tragom napisa u „Vijestima“ „Neznanje, glupost i – falsifikati, 10 najvećih zabluda crnogorske istorije “

U prošlonedjeljnom broju „Vijesti“ sa znatiželjom sam pročitao „top listu deset najvećih zabluda iz crnogorske istorije“, koju je napravio, kako je veoma naglašeno istaknuto, „istoričar Boban Batrićević“ (u daljem tekstu BB). Kad sam dovršio, slatko sam se nasmijao jer sam pomislio da se nekakav dokonik sprda i istoriji i istoričarima, jer samo u birtiji, za kafanskim stolom, neko može tako neodgovorno, prizemno i neuko, sa tako nepodnošljivom lakoćom pretrčati pet-šest vjekova crnogorske istorije, ispljuvati i bagatelisati sve što su istoričari, i ne samo istoričari, do sada radili, pokušavajući da se u tmušama prošlosti približe istini o onome što predstavlja crnogorsku istoriju.

Saznao sam onda da je u pitanju ipak neki mladi, novopečeni istoričar, koji u svojoj „top listi“ topovski grmi da se na Cetinju ne čuva nikakav tron Ivana Crnojevića, jer, zaboga, nije rodonačelnik ove glasite dinastije bio valjda toliko „glup ili demokrata“ da sjedne na stolicu na kojoj je izvajan orao sa samo jednom glavom.

Otkriva potom BB da je i Crna Gora barem 379 godina „de jure“ bila turska kolonija i vazal i da su se turski paše i veziri šetali po Cetinju kad im se god prohtjelo – da je sva sreća da su i Turci bijeli jer bi i Crnogorci, kao i Srbi, danas bili crnci, te da bi Turci, da su htjeli i imali ekonomskog interesa, „zgromili Crnu Goru bez obzira na junaštvo koje je krasilo njene vojnike“.

Saznajemo dalje da nema ništa od Carevog laza, „crnogorskog svijetlog obraza“, da je i to izmišljotina „nacionalista“ poput one o Kosovskom boju. Priznaje, istina, „da su se Crnogorci očajnički odupirali turskoj vojsci i nanijeli joj gubitke“, ali ne priznaje da su Crnogorci na Carevom lazu, kako u šali vele Cetinjani, te krvave 1712. godine Turcima uzeli tri boda.

Po BB izmišljotina i laž je i istraga poturica u Crnoj Gori. To je ujdurma svetog Petra Cetinjskog i Sime Milutinovića Sarajlije na koju je kasnije nasjeo naivni i avetni Njegoš pa napisao „Gorski vijenac“.

Kafanska licitacija

Neću biti iznenađen ako se u nekoj sličnoj „top listi“ uskoro pojavi i otkriće da je i „Gorski vijenac“, ili barem ona omražena „Posveta“, falsifikat i neka srpska ujdurma poput one koju je, kako sugeriše BB, napravio Milorad Medaković kada je 1855. godine u Novom Sadu štampao Zakonik knjaza Danila i u njega, bez njegove saglasnosti i znanja, „uvalio“ Srbe, iako se oni ne spominju u originalnom rukopisu. Bajagi, našao se, eto. neko ko se drznuo da tako drsko podvali manitom i nemilosrdnom Zeku, koji je, upravo po tom zakonu, skidao glave i onima koji su rekli nepristojnu riječ na račun knjaza ili knjeginje.

Da i ne spominjem žrtve u skadarskoj klanici, vjerujem da je BB dobro izbrojao da je Crna Gora u oba Balkanska rata imala tačno 3.000 poginulih i tačno 6.500 ranjenih (nijesam, nažalost, zapamtio djeda koji bi mi, po savjetu BB, umio kazati kako je bilo na Skadru sa kojeg je i on donio ranu), ili već izanđalu priču o pogibiji Marka Dakovića koju je još u ono „mračno komunističko vrijeme“, nedvosmisleno razjasnio Mihailo Marić u svojoj knjizi o bjekstvu kralja i vlade.

BB najviše pažnje poklanja – i to je i osnovni razlog za moje reagovanje – poharama koje je knjaz Danilo počinio u Bjelopavlićima i Kučima. On, istina, ne spominje izričito moje ime – valjda iz „higijenskih razloga“, kako imaju običaj da kažu ovovremeni polemičari – ali spominje moju knjigu „Zeko Mali“, koja je već 17 godina u žiži javnosti i dobro se zna ko je njen autor.

Ja sam, dakle, jedan od onih koji „iz ličnog animoziteta prema knjazu Danilu pokušava da umanji njegov državnički značaj, služeći se izmišljotinama iz pohoda na Kuče“, autor „pamfleta“ čija je upotrebna vrijednost – citiram i ovu vrlo pristojnu i naučničku metaforu BB – „jednaka onoj koju ima toalet papir“. Zbog onih koji ne znaju, a uvjeren sam da je i BB o njemu čuo samo u kafanskoj priči, prvo izdanje „pamfleta“ Zeko Mali pojavilo se 1997. godine, nakon nekoliko feljtona objavljenih na tu temu, i od tada je ova knjiga doživjela pet izdanja, a samo dva posljednja, prekprošle godine, za samo dva mjeseca planula su u Crnoj Gori u čak 9.000 primjeraka.

Sve to, naravno, ne mora da znači da to nije tendenciozni pamflet, čija je upotrebna vrijednost ravna toalet papiru, da nije zbornik izmišljotina i „frenetičnih laži“ sračunatih na raspirivanje istorijskih neistina, a pogotovu nije razlog da BB poštuje i tu knjigu i mene i moje godine kao autora i sve ostalo što sam napisao i objavio. Uvjeren sam, ipak, da bi on morao poštovati i s više uvažavanja govoriti o ravno 99 knjiga, feljtona, studija i drugih izvora na kojima počiva moja knjiga, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog činjenice da najveći broj tih autora odavno više nije među živima i nema mogućnosti da odgovori na ovakve paškvile.

Laže li vojvoda Risto Bošković?

Što se tiče Bjelopavlića i razloga za njihovu pobunu, u mojoj knjizi je sve do tančina razjašnjeno i neću ponavljati. BB tvrdi da na Trojičin dan 1854. godine u Ostrogu nije bilo nikakvog silovanja bjelopavlićkih djevojaka i nevjesta i da to nije bio neposredni povod za pobunu. Pri tom se poziva na izvještaj francuskog konzula u Skadru Ijasenta Ekara, koji je prisustvovao ovoj terevenki mladog, dvadesetosmogodišnjeg crnogorskog knjaza pod ostroškim gredama. I on, koji je, kao što je poznato, više vremena provodio na Cetinju nego u Skadru, pogotovu otkad je u Biljardu došla knjeginja Darinka, mlada Tršćanka evropskih manira i obrazovanja (očigledno je da su u Crnoj Gori odavno postojale diplomate tipa Lipke ili Lajčaka), u svom izvještaju – citira ga i BB – kaže „da je došlo do incidenta između perjanika i Bjelopavlića, ali zato što su ovi, po naredbi knjaza Danila, „namorali bjelopavlićke žene da igraju sa njima u crnogorskom kolu“ (naglasio B.S).

Nema potrebe da i ovom prilikom ponavljam kako je, upravo u prisustvu konzula Ekara, pop Risto Bošković tražio od knjaza Danila da kazni „lajavog“ Jovana Mašanova Vukotića, kapetana perjaničkog, koji se javno falio kako su on i perjanici proveli lijepu noć sa bjelopavlićkim ženama i nevjestama i kako su potom, kad je knjaz odbio zetov zahtjev, i on i njegova svita jedva glavu iznijeli ispod Ostroga.

Ja u ovoj priči, ipak najviše vjerujem upravo vojvodi popu Ristu Boškoviću i njegovim memoarima – valjda je on bolje od ikoga znao koliko je imao djece i šta je bilo s njima jer nema sumnje da mu je supruga Jana, sestra knjaza Danila, kazala kad se vratio iz egzila kako je bilo: kako joj je brat spalio kuću i pokušao sestriće Mašana i Lazara da baci u vatru, kako ga je u tome spriječio Jole Piletić i kako su djeca sjutradan osvanula mrtva (priču o Todoru Kadiću i njegovim razlozima da žrtvuje svoju da bi se domogao glave knjaza Danila neću ni da spominjem jer je toliko poznata, a uvjeren sam da je i moja „pamflet – knjiga“ makar malo doprinijela da ta istina izbije na vidjelo poslije više od 150 godina)
Što se, pak, tiče Kuča, prvo ne mogu ni da zamislim koliko bi crnogorska, i ne samo crnogorska kultura i duhovnost bili siromašniji bez Marka Miljanova i njegovih „Primjera čojstva i junaštva“ – njegove etičke biblije, na čijim je postulatima napisao i sve ono što se tiče pohare Kuča, nesumnjivo najkrvavijeg i najsramotnijeg zločina, ne samo u kratkovjekoj vladavini knjaza Danila. Ja stoga više nego ikome vjerujem toj „perjaničkoj podrepuši“ koja je, kako tvrdi BB, držala skute i rukave knjazu Danilu dok su letjele glave i gorele kuće u njegovim Kučima. Neistina je da je on tada bio na Cetinju – ko hoće da čita sve je objasnio on lično u svom djelu – a što se tiče pohare on je, konačno, na pragu groba, kao na ispovijedi ispričao kako je bilo i po imenu kazao šta je ko radio i kako se ko ponašao tog krvavog dana kada je on imao 23 godine.

Laže li vojvoda Marko Miljanov?

Prošlo je 113 godina od smrti Marka Miljanova a ne nađe se niko ni od prozvanih i njihovih potomaka da jednu njegovu preporekne do mladog istoričara BB, koji indirektno tvdi da pohare Kuča, ustvari, nije ni bilo. A čak i ako je Marko Miljanov sve izmislio i pretjerao, i što se tiče broja žrtava i što se tiče klanja djece i ubijanja nejakih staraca, zar o svemu dovoljno ne govori ovaj izvještaj glavnokomandajućeg u toj operaciji, knjaževog brata, „velikog“ vojvode Mirka, onaj brzojav knjazu Danilu, kojeg spominje i BB, a u kojem klikće:

„Pozdravljam te dragi Gospodaru,
Bogu fala i Petru svetome,
krenuh jutros u zoru bijelu
i razredih tvoje sokolove,
što smo kćeli to smo učinjeli
i 50 glavah otkinuli…“

Malo li je skinuti 50 glava svojih sunarodnika da bi se, bajagi, utvrdili temelji države!? Zar postoji ijedna država i ko će se to osjećati srećan i spokojan u kući čiji su temelji u krv okupani, koja je to država potrajala a da je građena na krvi, pogotovu na krvi djece i nejači? Koliko god da su trajale to su vazda bile tamnice. A koliko je i nazlobrzom knjazu Danilu i njegovom nemilosrdnom bratu, vojvodi Mirku, bilo stvarno stalo do Kuča najbolje se vidjelo dvije godine kasnije kada su ovo mučeničko pleme predali Turcima bez metka, kao šugavu jarad na rđavom pazaru.

Na kraju i nešto o „jeftinim pokušajima“ da postanem intelektualac na konto priča o „klanju beba i bacanju djece u vatru“.

„Potvdu“ da sam intelektualac, ja sam, uvjeren sam, pošteno zaradio i stekao prije ravno 45 godina kad sam u rekordnom roku i ne baš sa ma kavim prosjekom, završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost – dakle u vrijeme kad nije bilo „bolonja“ i sadašnjih tarakovina sa obrazovnim sistemom i kadrovskih sprdnja u njemu. Izveo sam potom četiri generacije gimnazijalaca i onda se sasvim posvetio novinarstvu i publicistici – putu na kojem je do sada ostalo petnaest raznovrsnih knjiga, desetine feljtona i nebrojeni članci i reportaže nastali u vrijeme kad se BB još nije bio ni rodio ili kad je učio prva slova.