Cetinje, šta to bješe?

Piše: Vukčević Miloš

Poslednja dešavanja na Cetinju su zadnji čas, a možda je i prošao, da građani tog, nekada, ponos grada, stave prst na čelo i razmisle ko i kuda ih vodi?

Cetinje, od nastanka, kada je prva i najznačajnija institucija, Mitropolija crnogorsko primorska podignuta, je bilježilo samo svijetle primere u svom postojanju.

Znam da neću uspeti nabrojati sva remek djela, kada je u pitanju arhitektura, kao i sve institucije koje su bile ponos Crne Gore, od raznih poslanstva, bogomolja, muzeja, biljarde, i mnogo drugih, Cetinje u kome su stolovali duhovne i svetovne vođe Crne Gore.

Cetinje koje je, čak, i za vrijeme socijalizma, iliti komunizma, nazovite ga kako god hoćete, doživjelo privredni bum, jači od mnogih opština u državi.

Kada su institucije koje sam pomenuo zabataljene, a umjesto njih podignuti privredni giganti, vrijedni respekta za to vrijeme: Obod, Košuta, Tara, Bojana, trgovinsko preduzeće, Sanitas, i mnogo drugih, a koji su učinjeli da u Cetinju nije bilo nezaposlenog sposobnog građanina, još su i uvozili nedostajuću radnu snagu.

Ovakvo Cetinje nekoj, za mene, nepoznatoj sili, nije odgovaralo, pa se devedesetih godina prošlog vijeka na prvim višestranačkim izborima, pojaviše partije rušiteljice svega što je bilo i obećavajući nove vrijednosti, blagostanje i procvat samo da se oslobodimo „komunističkog jarma“!

O žrtvama, ratovima, raspadu, nesreći, niko nije mogao ni sanjati. A desilo se najgore što ni najveći pesimisti nijesu mogli predvideti ni očekivati.

Kompletnu vlast preuzeše nastavljači onih koje su rušili, ali ovog puta u neviđenoj diktaturi, samovolji, teroru i što je najgore PLJAČKI!

Po onoj narodnoj:“zavadi pa vladaj“!, uspješe u svom zlom naumu.

Više od tri i po decenije, koliko su bili nedodirljivi, opljačkaše sve što nije bilo za nebo okačeno, posvađaše narod i napraviše podjele do usijanja, raširiše mržnju i negativnu propagandu prema Srpskom narodu, jeziku i vjeru, do nivoa neizdržljivosti.

U toj i takvoj atmosferi Cetinje je, blaga je riječ ako kažem, uništeno. Zatvorena sva, ama baš sva, preduzeća, radnici istjerani na ulice, i ni poslije trideset godina ne mogu da ostvare svoja minimalna prava oni koji su još uvijek živi.

Tragedija Cetinja se usložnjava time što njegovi građani i dan danas podržavaju politiku i političare koji su ih doveli na te grane, što podsjeća na djevojku koja se uda za svog silovatelja.

I da se vratim na zadnja dešavanja koja su bacila tužnu sliku na Cetinje, iako se radilo o šaki jada, ali za bruku i sramotu dovoljno.

Da je to bilo u organizaciji DPS a, znao je svako ko se iole razumije u politička dešavanja, a da su doživeli blam i fijasko, pokazala je i ona scena u plenarnoj sali, kada su iskazali bijes nagomilanu zbog debakla na ulicu.

Moj apel Cetinjanima: okanite se jednom za svagda ovih nesrećnika, koji vas guraju u izolaciju od ostatka Crne Gore. Nijesu slavni Cetinjani: Braća Bratičevići, Niko Martinović, Miloš Vušković, Risto Dragićević, od savremenika, Joco Markuš, pa Peđa Vukić, neka mi oproste mnogi koje nijesam pomenuo, a zaslužuju biti na ovom spisku, zaslužili da im par izroda zasjene slavu kojom su ovjenčali Cetinje.

Mnogi će mi, s’pravom, zamjeriti što nijesam pomenuo svetorodnu lozu Petrovića, ali to bi me daleko odvuklo, i to je posebna priča.

Za početak ukinuti im status prestonice i apanažu koju po tom osnovu dobijaju, jer se radi o novcu naroda po kome pljuju, to može skupština da izglasa po skraćenom postupku. Ovako, samo produžavaju agoniju!