Crnjanski, Andrić i postSrbi

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Jedna od najvećih tragedija naroda koji raskrste sa sopstvenim identitetom jeste potpuna neprozirnost predačkog pogleda na svijet i nerazumljivost – pojmovna, ne nužno jezička – sopstvene književnosti. Najubjedljiviji su u svojoj tragičnoj zaludnosti primjeri Crne Gore i Ukrajine, tj. montenegristike i ukrajinistike, koje razdire duboka ambivalencija pred Njegošem i Gogoljem.

Sa jedne strane stoji genijalnost koje nijedna nacionalna književnost, pa makar i ona u nastajanju, ne može da se odrekne. Sa druge – sa svake stranice nove identitete dočekuje povik jedinstva sa onim od čega se odvojilo – sa cjelinom srpske tj. ruske književnosti i bića. Zato se uvijek mora pribjeći identičnom triku: novostvorena ambivalencija prema samom sebi racionalizuje se banalnim teorijama zavjere.

Njegoš – taj sveumnik šekspirovskog formata – postaje zavedeno đače Sime Milutinovića Sarajlije, koji mu je iz Sarajeva donio „Srpstvo“ (tek je prava misterija bunila otkuda Sarajliji „Srpstvo“ kada novija muslimanska južnoslovenska istoriografija tvrdi da se ono u Bosni pojavljuje tek krajem 19. vijeka, „srbijanskom“ propagandom).

Oko Gogolja je ukrajinistika podijeljena: da li je u pitanju „sluđeni“ Ukrajinac ili ketmanski kripto-Ukrajinac? Da li je Nikolaj Vasiljevič – moskovski agent (poput statusa „srpskog agenta“ koji imaju Meša Selimović u savremenoj muslimanskoj, ili Blaže Koneski u probugarskoj makedonskoj književnoj istoriji)? Ili je samo „žrtva carističke cenzure“?

Krivica i iluzija

U svakom slučaju, prekid sa samim sobom je konačan i tragičan, a književnikova „krivica“ je sadržana u njegovoj „iluziji“ da je Cjelina mjerilo onoga što se od nje otkrunilo. Konačni akt uništenja svakog traga sebe u sebi zato potrebuje latiničnog Njegoša u kome je svaki pomen Srpstva izbrisan, ili spaljivanje knjiga na ruskom jeziku od strane ljudi koji jedva natucaju „ukrainsku movu“.

Da li je ovakva sudbina moguća i za Ruse i Srbe? Da li je naša književnost u stanju da nam ponudi tačke orijentacije i opstanka i u ovim odlučujućim vremenima? Da li pogledom u sublimirane ispise naše istorije i sudbine možemo da razaznamo budućnost?

Duh epohe nas zagušuje uvjeravanjem da živimo vremena bez presedana. No dovoljno je samo još jedno iščitavanje „Piščevih zapisa“ Fjodora Mihajloviča, ili samo kratak uvid u distopijski profetizam Oldouza Hakslija, da se uvjerimo da zaista, osim Bogočovjeka, ništa novo pod suncem. Čak i da na jednoj stranici zapišemo sva zla koja smo vidjeli u posljednje tri decenije i, naročito, u posljednje dvije godine, od kuge do zemljotresa, teško da bi se taj zapis razlikovao od slike koju nam Hristos daje u 24. glavi Matejevog jevanđelja. Carstvo ustaje na carstvo, glad i kuga tek su znak da „još nije kraj“. Studen međuljudskih odnosa, umnoženje lažnih proroka – lice savremenosti do tančina je zapisano u riječima o Bogu Riječi.

Kako stvari stoje sa srpskom književnošću?

Uzimam prve knjige koje mi stoje nad glavom. To su (svakako, ne slučajno): „Druga knjiga seoba“ Miloša Crnjanskog i „Travnička hronika“ Ive Andrića.

Realno i slučajno

Zapanjujuća je ali nesporna činjenica da ne postoji niti jedna pozicija – politička, kulturološka, idejna, filosofska, identitetska – koju nećemo sresti samo u toj knjizi Crnjanskog. U knjizi objavljenoj 1962. godine susrećemo glas „realnih“ a zapravo „slučajnih“ Srba koji vjeruju u „prosveščenije“ inače u njihovim očima nazadnog naroda (u liku i riječima majora Joana Božiča – nije ni čudo da isti personaž izriče kraj doba zavjetnosti mišljenjem da je „došao kraj njima, oficirima, koji su ruku cara Lazara u Srem preneli“).

U detaljima je preslikana ideologija cinične ravnodušnosti kada nas Božič poučava da je njemu „Rosija – kao i svako drugo carstvo ovog sveta… carstva su sva jednaka – zemlja kao zemlja, jedna kao druga“.

Opet, čudi li nas da upravo glas posuđen čovjeku bez orijentira ističe prekor Pavlu Isakoviču da „naš nacion, koji Pavle toliko veliča, ne zaslužuje suze čoveka“.

Koliko je Crnjanski dalekovid istoriosof može da nam pokaže smještanje jedne vrste „pravoslavnog“ hedonizma kao opozita kosovskoj zavjetnosti u govore levantskih trgovaca Trendafila i Agagijanijana. „Zašto priča sve o Kosovu? Što spominje cara Lazu? Čemu ta jadikovka o onome što je davno prošlo? Zar ne vidi da se neki čudan svetac napravio? A uobrazio je da je na njemu ostanulo carstvo. Iz svog detinjstva, kaže (Trendafil – nap. D. Đ) i on se seća da ga je otac kljukao pričama o Akilu i grečeskim junacima, ali on sve to davno zaboravio. Treba živeti. Treba decu izroditi. Treba živeti veselo.“

Kutak srpske duše

O Isakovičima i njihovoj Rosiji – stvarnoj i željenoj, već se mnogo kod nas govorilo. Nije zato naše pitanje danas pred Crnjanskim „da li smo rusofili?“, već, možemo li razumijeti Crnjanskog bez Isakoviča u svakome od nas? Možemo li izdati Rosiju – kao ime za svaku ljudsku nadu – bez nenadoknadive štete po nas?

Ili Andrić. Teško da bi se tom književnom i kulturnom Srbinu porijeklom iz srednjobosanske katoličke sredine mogla pripisati neka rusofilija kao hematološki „poremećaj“. No već i on zna za sve medijske manipulacije „ruskim zloćudnim uticajem“ kada na prijemu u travničkom konaku srpske ripide i noseve, trofeje pobjede nad jednom litijom, vezir prikaže zapadnim konzulima kao rezultet vojnog pohoda nad srpskom ustaničkom vojskom „koju su Rusi organizovali i predvodili“.

Koliko je dobro poznavao svaki, najintimniji kutak srpske duše pokazuje scena razgovora francuskog konzula Davila sa mitropolitom Kalinikom i vladikom Joanikijem.

U jeku Napoleonovog pohoda na Rusiju, srpski episkopi se suočavaju sa „diplomatskom inicijativom“ francuskog konzula i pritiskom da se „opredjele“. Iako se suzdržani mitropolit trudi da se sakrije iza uopštenih riječi o nadi u sve hrišćanske sile, iz vladike Joanikija izbije ona samo srpska neobuzdanost: „Za Rusiju smo, gospodine, i za oslobođenje pravoslavnih hrišćana od nekrsta. Za to smo, i ko ti kaže drukčije, ne veruj mu.“

Andrićeva introspekcija u neodoljivu nadu srpskog čovjeka u rusku pobjedu konačno donosi susret travničkog jeromonaha Pahomija sa „kolektivnim Zapadom“: „Davna ga je izazivao, tvrdeći da svaki narod i svaka vera, svi koji nešto očekuju, treba da upru oči u svemoćnog francuskog cara, a ne u Rusiju, koju će Francuzi još ovoga leta pokoriti kao poslednju evropsku državu koja im još nije podložna…“

Na ovaj predlog iz 2023, zapisan za vrijeme nacističkog napada na Rusiju a književno smješten u 1812, čak i ćutljivi jeromonah „krupnim, živim glasom“ odgovara:

– Slušaj šta ti kažem, komšija: izbij ti to iz glave!

Zato čitanje Crnjanskog ili Andrića danas nije stvar okretanja pažnje sa briga i nevolja već nastojanje da se one razaznaju u riječima dalekovidijih od nas. Naše nedoumice, kao i odgovori, tako postaju ne samo naši, nego boljih i umnijih od nas.

Ta mogućnost nam je data dokle god ostajemo na tragu sopstvenog postojanja, na putu koji se u teologiji naziva Predanje, ili, u srpskom slučaju još tačnije: Zavjet. Udaljavanje od Zavjeta onemogućava čovjeka da razgovara sa precima, poput onog Crnogorca koji bi da razumije Njegoša ali bez kosovskog zavejta, ili Andrića bez Andrićevog razumijevanja Njegoša.

Beskrajni plavi krug

No ne bi književnost kao trag svoje duše imali ni razumijeli ni Srbi, koji bi se odrekli Kosova i Metohije i uveli sankcije Rusiji, narod koji bi političkim činom poništio sve sedimente svoga bića, od kolektivnog nesvjesnog preko etički imperativnog i zavjetnog do politički racionalnog. Možda bi takav narod i takva postSrbija bili srećniji i udobniji od nas. Ali postSrbi ne bi imali pravo, obraza, a možda ni potrebe da čitaju Puškina, Ljeskova, Prilepina, Vodolaskina ni oba Jerofejeva.

Pred Njegošem i Andrićem bi osjećali istu onu neprijatnost koja danas osjećaju naši bivši sunarodnici – možda bi i sami razvijali teorije o tome kako ni oni sami nisu znali ni razumijeli sebe ili su to činili na jedan prevaziđen način.

Oni koji vjeruju da samo smrti ima neće znati šta znači da je nema.

I da Isakovičima uvek svetli beskrajni plavi krug. I u njemu zvezda.