Crnogorska ljepota

Piše: Darko Prelević

Poslednja godina 20. vijeka je bila možda poslednja „velika“ godina za američku kinematografiju. Velike godine su one u kojima je napravljeno makar 3-4 filma, koje vrijeme učini klasicima. Upravo te, 1999. godine nastali su „Borilački klub“ Dejvida Finčera, „Matriks“ braće, odnosno sada sestara Vačovski, Kjubrikov „Širom zatvorenih očiju“.

„Američka ljepota“ je neizostavan dio gore pomenute grupe. Sem Mendes je ovim filmom skenirao, ogolio i popljuvao konzervativnu Ameriku i sve njeno licemjerje i debelo zagrebao u krupne probleme takvog društva. Jedna od najvećih vrijednosti „Američke ljepote“ je Kevin Spejsi u glavnoj ulozi. Glumi muža, oca, koji postoji ali ne živi.

Posle svađe sa ženom, prvi put izgovara ono što misli. Time vraća izgubljeno samopouzdanje, osjeća da je ponovo živ, nakon 20 godina emocionalne kome. Mijenja život, iako samo površno ali ne i suštinski. Pokušava da povrati mladost i slobodu tako što trenira, kupuje novo sportsko auto, nalazi novi posao sa minimalnom odgovornošću.

Zapravo riječ je o gotovo nakaznoj krizi srednjih godina. Ima i seksualne fantazije sa kćerkinim vršnjakinjama, puši travu i druži se sa lokalnim narko dilerom. Na kraju se i iskupljuje na neki način, postaje ponovo otac i muž, počinje da osjeća misteriju roditeljstva i ljepotu porodičnih odnosa, spreman da im se posveti i konačno prihvati ulogu odraslog.

Kasno…

U poslednje vrijeme ovaj glumac je uglavnom u fokusu javnosti zbog otkrivenih, poprilično prljavih afera iz njegovog privatnog života a mnogo manje ili gotovo nikako zbog filmskih uloga. Nažalost, ljudi kao Kevin Spejsi, Harvi Vajnstin i Džefri Epštajn nisu američki ekskluzivitet. Seksualni predatori i izopačeni pedofilski monstrumi žive širom zemljine kugle, pa, evo, svjedoci smo, i na našim prostorima.

Neki drugi ljudi, koji su sušta suprotnost ovakvoj sorti, su im davno poručili da im je uzalud sva slava i pare ovoga svijeta, ako su svojoj naudili duši. A očigledno jesu. Očigledno i da nisu mnogo potrešeni zbog toga, jer takav njihov svijet ima koordinate pakla.

Uvid u živote mnogih velikih umjetnika, naučnika a tek vladara i političara, pokazuje da nisu bili ni najmanje u skladu sa veličinom njihovih djela. Beskonačan je spisak poznatih osoba i iz drugih, raznih oblasti ljudske djelatnosti, čiji je život pun kontroverzi.

Norveški nobelovac Knut Hamsun i dan danas intrigira javnost svojim životom i političkim opredjeljenjem. Koliko je neupitna njegova književna veličina, toliko i sjenka koja lebdi nad njegovim političkim stavovima i nikada neće prestati da se vode rasprave na temu Hamsuna kao književnika i Hamsuna kao pobornika Hitlerovih ideja.

Hajdeger je, takođe, ostao zapamćen kao briljantni mislilac, visoke intelektualne oštrine. Njegovi tekstovi važe kao putokazi koji nisu izgubili na aktuelnosti. Većinu svog životnog i radnog vijeka proveo je u Frajburgu i Švarcvaldu, i iskazivao simpatiju za Adolfa Hitlera i bio član nacionalsocijalističke stranke NSDAP. Takav pečat beščašća niko i ništa ne moze da izbriše, pa ni njegovo veliko djelo.

Uprkos svemu, ovaj filosof ima izuzetno veliki značaj za svjetsku istoriju i filozofiju a njegova djela će i u budućnosti da budu nezaobilazna. Osim toga, svake godine se održava „Filosofska jesen“ s književnim seminarima, čitanjima, okruglim stolovima i diskusijama o Hajdegerovim djelima.

Radjard Kipling ispunjava potrebne i dovoljne uslove da se nadje na ovom spisku.
Njegova pjesma ‘Ako’ prema mnogim kritičarima, ali i glasovima šire publike, jedna je od najboljih pjesama proteklog milenijuma. Njega snaga i vrijedost nalaze se, osim u ljepoti riječi, prije svega u gotovo jevanđeljskim porukama. Kiplingova životna i politička uvjerenja su bila u suprotnosti sa njegovom pjesmom, pa su , studenti u Mančesteru prekrečili mural na kojem je bila pesma „Ako“, u znak protesta zbog njegovog „rasističkog rada“.

Interesantno je da se prevoda ove pjesme latio i veliki Ivo Andrić.

Koliko je tek opskurnih a opjevanih likova iz naše nove, pa i najnovije političke istorije, između kojih bi se vodila mrtva trka u beskrupuloznosti i nesojluku. Zanimljivo je, da uprkos svemu, sve ove činjenice ne mogu kod mene da potru utisak da je pjesma „Ako“ i dalje veličanstvena, pa i da je Kevin Spejsi i dalje velik glumac.

Vratimo se filmu.

Ulogu karijere je ostvarila Anet Bening, koja u filmu igra Spejsijevu suprugu. Njena uloga predstavlja otjelotvorenje žrtve surovog potrošačkog društva. U trci za statusom ne bira sredstva, gazeći po temeljnim porodičnim vrijednostima. Manično se motiviše idiotskim prodajnim mantrama. Posle neuspješne prodaje kuće, čime se bavi, isplivava teško razočarenje samom sobom, pada u histeriju, plače, udara se i samokažnjava. Zatim uspijeva da se povrati, jer odbija da je preplavi pesimizam i negativnost. Nije to proizvod harmonije njenog bića, niti je od srca usvojeno, već je jedna od naučenih mantri koje ‘dižu’.

Takva, očajan je uzor svojoj kćerki, dovoljno zbunjenoj samim životom i svojim tinejdžerskim godinama.

U okolnostima u kojima su i odrasle osobe pod teškim pritiskom nametnutih očekivanja, prije svega ostanka i napredovanja na društvenoj ljestvici, kolike su tek žrtve njihova djeca. Kao posledica bijega supružnika od svih odgovornosti koje zahtijeva vođenje porodice, njihova kćerka prepuštena je sebi i surovosti okoline. Rezultat toga su njena lutanja i potraga za sopstvenim identitetom. Pale su sve maske i obziri, pa sunovrat takve porodice više niko ne može da zaustavi, njen raspad i kraj su tragični.

Film je briljantna kritika materijalizma, konzumerizma i površnosti života u Americi. Nameće se pitanje kakav bi bio scenario za film – „Crnogorska ljepota“. Pokušajmo ovako…

Glavni lik, po ovom scenariju je 35-godišnji ‘maloljetnik’ iz neke gradske, najprije, podgoričke porodice. Naš glavni ‘junak’ živi i hrani se kod roditelja, dobija džeparac, duvane ga i zaklanjaju od problema. Nije on kriv, krivi su drugi, koji zapravo nikad nisu dali pravu šansu takvom lumenu. Kafana i kladionica su dnevne rutine našeg tridesetpetogodišnjeg “tinejdžera”. Egoizam,n ezrelost, nespremnost za bilo kakvo žrtvovanje, nerealna očekivanja od drugih, pa i članova porodice a nejasna od samog sebe, nisu sama po sebi ništa neobično u populaciji koja baštini kult “maloljetnog” muškog potomka od 30 i kusur godina.

Rečeno mu je od malena da on nizašta nije kriv, krivo je društvo, koje nije prepoznalo njegove potencijale, puno nepravde. Ne može on tako dobar, jadan, sa tim da se nosi. Sto puta je pred njim ponovljeno i da ne treba da ga uče da je pošten, loše će proći.

Kakav bi to uopšte izbor bio i čime opravdan, sa bilo kog stanovišta!? Ma neće on loše proći ako je dobar, ima neko ko je veći sudija od svih što drže predmete u ladicama i ne rješavaju ih.Taj sudija sve posmatra i mjeri.

U kući se hoda na prstima da se “makanjica” ne probudi na podne, jer je onda strašno ljut i nervozan vas dan. Majka ga dvori dok jede i samo što ne ‘čeka da podrigne’.

Kad se takav oženi, e tek onda se otvara Pandorina kutija. Nenaučen da rješava sopstvene probleme, brzo biva neshvaćen. Ne mora ni da priziva arbitražu majke, njoj roditeljski instikt govori da sama mora da se umiješa, pospremi stvari, jer neće tamo neka da ‘komanduje’ u kući i da prisiljava njenog ljubimca na nečasne i njega nedostojne radnje paženja sopstvene djece i učestvovanja u porodičnom životu. Ovdje moje zapire poznanje, prekidam.

Slaba je i mlaka ovo dramaturska osnova za film. Nju bi jedino neki novi Gončarov ili Čehov uspjeli da dovrše u uspješan tekst za pozorišnu predstavu. U nedostatku takvih, neki skriboman bi uspio od svega da napravi eventualno scenario za seriju. I to ‘sapunicu’.

Pročitajte još:

(VIDEO) Cetinjani optužili premijera da želi da nestane država: Krivokapić – Moramo graditi bolju Crnu Goru