Da li je došlo vrijeme da i mi naučimo lekciju i ne dozvolimo da po hiljaditi put budemo prevareni?

Piše: Jovo Pejović

Ako nekome nije jasno kakvi su sve ljudi živjeli i žive u Crnoj Gori neka se podsjeti ovih riječi i shvatiće da se ništa nije promijenilo – naprotiv, sve je mnogo gore nego što je bilo. Još u vrijeme Austrougarske, na pitanje postavljeno jednom vojniku ili vojskovođi o ljepoti Crne Gore i naroda u njoj on je odgovorio: „Zemlja je toliko lijepa da se riječima ne može opisati, niti melodijom iskomponovati. Što se naroda tiče, oni se dijele u tri kategorije. Prvi su patriote! Oni vole svoju zemlju i za nju bez razmišljanja ako treba ginu, bez ikakvog interesa. Gledaju da je sačuvaju i da doprinesu njenoj slobodi. Njih ima najmanje. Drugi su lopovi i izdajice. Žive na njen račun i ne vole je. Njih ima mnogo više. Treći su bitange i ljigavci. Oni su dobri sa svima koji su na vlasti. I kako se vlast mijenja tako i oni. E oni su najbrojniji.”

Ove riječi, kako stoji u zapisu, a koje mi je igrom slučaja prije par dana proslijedio jedan univerzitetski profesor, izrečene su prije više od 100 godina. I gle čuda, kao da je sve zapisano danas. Opet neki novi glavari i njima bliski ljudi uzeše sve što se moglo uzeti. Opet bogataši i sirotinja. Opet beznađe i patnja za većinu stanovništva. Opet patriote u manjini, lopova i izdajnika mnogo više, a bitangi i ljigavaca najviše. A prošlost nam je bila teška i sumorna i sa krajnostima. Imali smo ljudi i izroda, herojstva i izdaje, velikih podviga, ali i velikih posrnuća. Za nas koji smo u jednom periodu svog odrastanja živjeli sa posve drugim vrijednostima teško je shvatiti da više nema one tadašnje solidarnosti i spremnosti da se drugome pomogne u nevolji, kao i da aktuelne političke elite i oni koji ih okružuju imaju tako bezdušan odnos prema svojim građanima koji jedva sastavljaju kraj sa krajem da se sa pravom pitam da li oni vide ikoga osim sebe.

U posljednjih 30 godina crnogorsko društvo se sve više ekonomski, socijalno, politički, moralno i duhovno raslojavalo na jedne koje čine političari i njma bliski tajkuni i kriminalci, osiljene u bogastvu i nezasite u grabežljivosti, koji se zaklinju u Evropu i one druge koji se bore za pravdu, imaju dušu i žive u duhu najpozitivnijih vrijednosti naše države i naroda. Ova današnja aristokratija koja se obogatila preko noći u svojoj bahatosti sa poniženjem gleda na obične ljude smatrajući ih mnogo manje vrijednim od sebe. Tako je od strane bivšeg režima izgrađivan sistem pljačkaškog kapitalizma u kome je sklonost jednog dijela građana ka grabeži, otimačini i korupciji došla do punog izražaja. U “Znakovima pored puta”, razmišljajući o uzrocima koji onemogućavaju balkanske zemlje da uđu u krug prosvijećenog svijeta Andrić je zapisao:”Jedan od razloga odsustvo poštovanja čovjeka i njegovog punog dostojanstva i pune unutrašnje slobode. I to bezuslovnog i dosljednog poštovanja… To je naša velika slabost.” Živjeti u zabludi je vrlo zabavno, ali samo dok se ne pojavi istina i opali vam šamarčinu. A nije da nijesmo pokušavali sve. Dovodili smo u džemperima mlade, pametne i lijepe, a oni preko noći zaboravili što su obećali i uplovili u svijet korupcije i kriminala, pa bogate misleći da njima više nije potrebno da kradu, pa i one koji su se predstavljali poštenim. I svi su na kraju koristili iste metode vladanja. Znači nije u tome cjelina problema. Nešto je u mentalitetu što je slikovito opisao austrougarski vojnik ili vojskovođa sa početka ove priče. Da li je došlo vrijeme da i mi naučimo lekciju i ne dozvolimo da po hiljaditi put budemo prevareni? Unaprijed znam da to neće biti lako. Nagledali smo se svega i predugo trpimo. Ne bi bilo dobro da opet budemo prevareni, naročito ne od onih kojima najviše vjerujemo (ako takvih još ima) i koje smo prepoznali kao ličnosti koje, nadam se, najviše vole svoju zemlju i koji baštine one vrijednosti koje razdvajaju ljude od neljudi.