Da se razumijemo – srpski

Piše: Veselin Matović

(Kako u debelo uho zabosti nežnu reč?
V.M. Majakovski)

Preimenujući srpski jezik, kako bi magijom njegovog novog, crnogorskog, imena „stvorila novog čovjeka“ i novu crkvu u Crnoj Gori, bivša vlast je udarila maljem u podumijentu Crne Gore, pomjerila je i rascijepila, pa su onda i svi njeni noseći zidovi popucali: etika, kultura, duhovnost, rodoljublje, zajedništo narodno…, Zato ona ne može biti stabilna država sve dok joj se ta podumijenta ponovo ne utvrdi.
Međutim, padom DPS-režima, 2020, ta koncepcija (smišljena da iskorijeni svaki trag srpskog identiteta Crnogoraca), nažalost, nije ugašena. Učaurena, prije svega, u najvišem pravnom aktu države, koji su njegovi obretnici učinili gotovo nepromjenjivim (pa se sad, iako poraženi, smješkaju iza spuštenih zavjesa, s nadom da će tako zauvijek i ostati), ona će i dalje trovati Crnu Goru sa ništa manje kondicije nego što je to dosad činila.
Pitanje ustavno-pravnog statusa imena srpskog jezika nije, formalna, administartivna nedoumica koja se smije zapostavljati i odlagati za neka bolja vremena. Naprotiv, to je pitanje koje najdublje zadire u biće naroda, u krajnjem – i u poimanje života i svijeta, svakog pojedinca, i po kojem se najdublje dijeli Crna Gora. U tom smislu Skupština Crne Gore dužna je da pokrene proceduru izmjene postojećeg Ustava (Čl. 13), kako bi se, napokon, spriječile dalje štetne posljedice njegovog manipulativnog tumačenja i primjene, kako to i dalje čine pristalice i sljedbenici političko-identitetske koncepcije bivšeg režima. Za političko, kulturno i moralno ozdravljenje crnogorskog društva, ta izmjena nije nevažnija, ni manje prešna, nego što je bila promjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Promjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti spriječila je Crnu Goru od rušenja, ali je tek rješenje jezičkog raskola može sjediniti i učvrstiti.
Uostalom, nakon obavljenog popisa stanovništva koji će, nesumnjivo, još jednom pokazati da većina građana Crne Gore svoj maternji jezik imenuje kako se ovdje oduvijek imenovao – srpskim imenom, Skupština je dužna da uvaži tu činjenicu. Narod, izvjesno je, više neće trpjeti ponižavanje imena svog jezika i svog identiteta. Tražiće rješenje (kao što je tražio, i našao, za Zakomn o slobodi vjeroispovijesti), ne čekajući stranačka skanjivanje i trule nagodbe kakva je bila ona iz 2011 ,o nazivu nastavnog predmeta za jezik i književnost. Dosta je narodu smutnje i praznorečica o multikulturalnosti, multietičnosti, multikonfesionalnosti, te „da nije važno kako svoj jezik zovemo, važno je da se razumijemo“, i sličnih. Nijesmo mi dva naroda, različitih vjera i kultura, ali se, nažalost, voljom nekolicine zlonaravnih političara – ne razumijemo! Mi se već dvadeset godina, niti razumijemo niti smo se o bilo čemu valjano sporazumjeli. Govorimo mi istim jezikom, ali otkako ga različito imenujemo, preznačene su nam, ili prezuvene, kako bi se u narodu kazalo, sve njegove glavne riječi, pa ga različito i razumijemo.
Zahtjev naroda za oslobađanje imena srpskog jezika iz montenegrinskih ustavno-pravnih škrka iskazivan je na litijama (a i na mnogim ranijim protestima u proteklih dvadeset godina), sa istim porivom kao i zahtjev za promjenom Zakona o slobodi vjeroispovijesti, i bio je jedan od prevashodnih razloga narodnog ustanka protiv režima, koji je, tokom tridesetogodišnje vladavine, Crnu Goru pretvorio u identitetsko bunjište. Razumno je onda i očekivati da novouspostavljena vlast, konačno počne njeno uljuđivanje.
Iako ne vjerujem da će joj to nešto pomoći, ali će u tom poslu imati iskrenu podrkšu nikšićkih profesora koji su prije 16 godina, u znak protesta protiv tada učinjenog nasilja nad imenom srpskog jezika, odbili da izvode nastavu u svojim školama, i tako zaradili doživotno akademsko zvanje otpušteni profesori.