Knjeginja Darinka Petrović – žena koja je Crnoj Gori pokazala svijet

Na današnji dan,  2. februara 1892. godine preminula je Darinka Kvekić koja je udajom za knjaza Danila 1855. postala crnogorska knjaginja.

Na Cetinje je donijela evropske manire i govorila je više stranih jezika. Umrla je u Veneciji 1892. godine. Istorija Crne Gore ne pamti mnogo žena.

Preseljena u okvire strogih etalona kolektivne prihvatljivosti, vjekovima uspostavljanog u Crnoj Gori, žena je mogla zaslužiti poštovanje, samo ukoliko bi ispunjavala stroga shvatanja zahtjevne društvene zajednice.

Bilo kakvo individualno poimanje žene van porodičnog i plemenskog okvira, bilo je osuđeno na društvenu osudu, nerijetko i potpunu izopštenost.

Dolaskom Darinke Kvekić na Cetinje gdje postaje prva knjaginja Crne Gore, stvari su se bespovratno promijenile. Darinka je prva žena koja je ostala upamćena po atributima ženstvenosti u savremenom poimanju, ali i po tome što nije marila za sud sredine u kojoj se našla. Evo priče o tome.

Udaja za knjaza Danila

Vraćajući se s proleća 1853. godine iz Rusije i Beča u Crnu Goru, mladi knjaz Danilo zadržao se nekoliko dana u Trstu, gdje je postojala značajna kolonija srpskih trgovaca.

Čekajući brod kojim je trebalo da se prebaci do Kotora, a odatle na Cetinje kako bi učvrstio tek dobijenu i nesigurnu vlast, zadesio se u kući Gopčevića kada je tamo bila i Darinka Kvekić, djevojčurak prefinjenih manira, ne toliko lijepa koliko šarmantna i ljupka.

Svom sekretaru Vuku Vrčeviću, knjaz je kasnije ispričao, a ovaj zapisao, da je istog časa odlučio da je isprosi što je i učinio već sjutra dan. Iako se ljubav ne pominje eksplicitno, Vukov zapis dozvoljava da naslutimo da se knjaz te večeri i zaljubio u nju.

Da su, naglosti sklonog, Danila Petrovića zaista opila gola ramena 15-togodišnje tršćanske damice i njen ljupki osmjeh, neka posvjedoči i to da je upravo tih dana očekivao vijest sa dvora knjaza Aleksandra Karađorđevića, čiju je kćer bio namjeran da prosi.

Kako god bilo, na sreću i čast srpske kolonije iz Trsta i ne baš veliko zadovoljstvo bratstvenika Petrovića, knjaz je u jednom danu riješio pitanje crnogorske knjaginje.

Iako je vjeridba ličila na ishitreni potez mladosti, pokazaće se kasnije da izbor nije bio pogrešan. Naprotiv. Na osnovu podataka koji su dospjeli do nas, stiče se utisak da je samo žena njene naravi mogla da se nosi sa knjazom, kojeg su, ne bez razloga, njegovi podanici zvali „Zeko maniti“.

Naredne dvije godine, Danilo se bori za sigurnost tek uspostavljenog knjaževskog prestola, uporedo sa konstantnom diplomatskom akcijom prema skadarskim i primorskim konzulatima svih velikih sila.

Darinka za to vrijeme brižno piše Danilu da „ne mušketa Crnogorce“, da bude uzdržaniji i promišljeniji. Neposredni i brižni ton u njenim pismima, možda su kod mladog knjaza i održali odluku, budući da su ga mnogi na Cetinju ubjeđivali da se predomisli i oženi Crnogorku iz nekog od viđenijih bratstava.

Sve do januara 1855. godine, kada Darinka stupa na tle Crne Gore i njene sirotinjske prestonice Cetinja. Tada je imala tek navršenih 16 godina.

Novi svijet na Cetinju

Od kako su je birani svatovi sreli u Kotoru, pa sve do kraja svadbenog veselja u ubogoj crnogorskoj prestonici koje je trajalo dva dana, Darinka je privlačila pažnju pojavom, stranim i njima nepoznatim manirima koje je donijela sa sobom, ne hajući na primitivno zgražavanje svojih podanika.

Uostalom, knjeginja se mudro i ponijela što je ignorisala pritajenu nelagodu, jer nerazumijevanje gorštaka nikada nije ni prestajalo, pa čak i danas su hroničari-potomci njenih podanika, skloni da izvode hipotetičke zaključke o njenoj moralnosti.

Za vjerovati je da su se tog dana pod Lovćenom desila dva krupna kulturološka šoka.

Prvi je morao biti zasigurno Darinkin, jer je teško pretpostaviti da je u epskim, gotovo mitskim predstavama tršćanskih Srba o slobodnoj Crnoj Gori, ona mogla da nasluti svu surovost života ove državice.

Taj prvi pogled na cetinjsko polje, manastir sa Biljardom i 20-tak raštrkanih koliba prekrivenih slamom, nad kojim dominira tablja sa zastrašujućim trofejima u turskim glavama, izazivao je strah i jasnu predstavu mučnog opstajanja u neprijateljskom okruženju. Cetinje je, kao i sva Crna Gora, bio vojnički logor u kome nije bilo mjesta za aristokratske navike. Kao ni za žene izložene i uključene u javnost.

Šok je, međutim, morao biti i kolektivni, izazvan na drugoj strani kod glavara i naroda koji joj je po običaju izašao u susret. U raskošnoj toaleti, sa damskim šeširom, nakitom i gospodskom ohološću, bila je uočljivo nepripadajući lik u kamenom koloritu podlovćenske pustinje.

Knjaz je prvi dočekao svoju izabranicu i, manirom pravog kavaljera, poljubio je u ruku pred dvorom i narodom.

Koliko je samo to moglo biti čudno, strano i uznemirujuće gorštacima, dobrovoljno predanim izolaciji, nedovoljno svjesnim da se dešavaju prvi koraci u rušenju njihovog svijeta.

Već posle dva sata, kada je obavljeno vjenčanje svi prisutni, osim jednog starog serdara, su u mimohodu morali da čestitaju knjaginji vjenčanje- rukoljubom! Ono što je do juče bilo poniženje, toga dana je postalo obavezujuće.

Kako tada, tako i do kraja vladavine. Dva svijeta koja su se srela tog trenutka, ostaće do rastanka uočljivo razdvojeni. Nije zabilježeno da je crnogorska sredina ičim uticala na knjaginju, njene manire i način ophođenja, ali je zapisano da su se na Cetinju od tog dana mogle vidjeti mnoge promjene, ranije-nezamislive.

Pariski šmek Biljarde i lumbrela na Obilića poljani

Možemo samo naslućiviti koliko je odlučnosti Darinka morala imati da bude knjaginja Crne Gore, kada je nenavikla na siromaštvo i plemenske običaje, u oskudnom, jednoličnom i sivom pejzažu kamenog mora, morala da trpi i prijeku narav svog supružnika knjaza Danila.

Ne biti u volji knjaza, ili ne daj Bože biti njegov protivnik, značilo je sigurnu smrt ili u najmanju ruku izgnanstvo iz Crne Gore.

Uz sve to, Danilo je gajio i veliku ljubomoru. Nikad se neće znati tačan broj stradalih, ali se pouzdano zna za dva vrsna mladića koje je ubio Darinkin osmjeh i sledstvena knjaževa kazna. Uz njih još desetak drugih, koje su usmrćivani po knjaževoj naredbi. Za to je bilo dovoljno da je knjaz načuo, da se neko izrazio o knjaginji kako njemu nije bilo milo čuti.

Ni pred Darinkom nije krio prgavu i razuzdanu narav. Do nas je došao opis njegove vike koja se iz biljarde širila polupustim cetinjskim poljem: „Ja sam gospodar Crne Gore… i tvoj sam gospodar Darinka!“

Ali, i pored toga, treba odati Danilu priznanje što je svojoj izabranici dozvolio da zadrži i sačuva svoj mali svijet i navike. Uprkos surovom ambijentu kojem je i sam pripadao, uprkos gunđanju glavara i bratstvenika.

Strani konzuli i agenture vječno zainteresovanih dvorova Rusije, Austrije, Engleske i Francuske, pišu svojim vladama da na tablji iznad manastira, više nema sasušenih turskih glava. Knjaz je, po Darinkinoj molbi, naredio da se uklone postojeće i da se na tablji više nikad ne ističu.

Unutar zidina biljarde, uvodi se dvorska etikecija, govori se francuski jezik, spremaju se francuska jela, za koja je, naročito, u službu primljen i kuvar Francuz…

Jedna prostorija (kula) se adaptira za prijeme i sjednike uz čaj ili kafu.

Knjaginja se posvetila pomaganju jedine crnogorske škole koja se nalazila u manastiru, u koju je takođe nastojala da uvede francuski obrazovni duh. Obezbijedila je besplatna odijela, pribor i knjige. Starala se da se đaci dobro obrazuju, pratila one koji su odlazili na dalje školovanje, a brinula se i o obrazovanju već isprošene Milene Vukotić, buduće knjaginje i prve crnogorske kraljice.

Duge cetinjske noći, po svjedočenju sve češćih gostiju-izvanjaca, provodila je uglavnom čitajući. Francuski admiral Žirijen de la Gravijer opisuje da je savremena evropska literatura nalazila put do Cetinja, čime se bibliotečki fond prilično umnožio Darinkinom čitalačkom pasijom. De laGravijer ističe i da je knjaginja uvijek bila elegantno obučena, sa obaveznim nakitom i uređenom frizurom.

Darinka je Cetinju pokazivala savremeni svijet, a njeni podanici su morali da se navikavaju na to, iako se potajno posprdavajući. Za njene šešire komentarisali su kako „knjaginja nosi rešeto na glavi“. Darinkine šetnje u društvu knjaževih sestara uz obavezne damske kišobrane, koje su sada nosile i Petrovićke, izazivali su podsmjehe, jer: „ka da su na maškare pošle“.

Nedugo potom, ruski konzul je primijetio: „Sada već nije rijetkost da se sretnu Crnogorke koje upotrebljavaju evropsku toaletu, a razne toaletne stvari, koje se dobijaju iz Kotora, više se ne smatraju privilegijom dvorskih dama“.

Žene se u Crnoj Gori nisu miješale u politiku, niti, ne daj Bože, u „muške poslove“ vođenja države. To nije dozvoljavano ni knjeginji. Međutim, mnogi se slažu da je ona igrala presudnu ulogu u krupnim knjaževim odlukama. Pripisuje joj se zaokret crnogorske spoljne politike u oslanjanju, prije svega na Francusku, umjesto na Rusiju. Takođe, kako kažu, stalo je raspirivala knjaževu ambiciju da ovlada što većom teritorijom, pa je ovaj sve češće počeo da vjernim glavarima obećava buduća namjesništva u Skadru, Sarajevu i drugim velikim gradovima carstva.
Uticaj knjaginje je bio sveprisutan, ali nevidljiv i neprimjetan. Spremni smo da povjerujemo da ga ni sam knjaz nije bio svjestan.

Poslednja misija

Atentat na knjaza Danila u Kotoru, desio se u prisustvu knjaginje Darinke. Prisebnošću prekaljenih ratnika, kakvi su bili njeni Crnogorci, Darinka je prihvatila posrnulog muža i nije se odvajala od njega duga dva dana koliko se knjaz rastajao sa dušom.  Potom je, na konju sa ćerkicom Olgom u naručju, dopratila samrtnu povorku do Cetinja.

Crnogorce uzrujane Danilovom smrću, više je plašilo šuškanje da za upražnjeni presto ima više kandidata, što je naslućivalo međusobni rat.

Pred dvije hiljade podanika, Darinka je skinula kalpak sa glave svog mrtvog muža i stavila ga Nikoli Mirkovom na glavu:

„Nek vam je srećan knjaz i gospodar braćo Crnogorci! Ovako mi je pokojnik naredio i preporučio“, odrešito je obznanila knjaginja, pri tom poljubivši ruku novom knjazu, tek tri godine mlađem od nje, što su zatim svi redom učinili.

Dileme su istog časa bile otklonjene, a Nikola će do kraja života biti zahvalan svojoj strini na ovom potezu.

Knjaginja Darinka posle tri mjeseca odlazi sa malom Olgom na Krf, kod svoje sestre, a potom se opet pojavljuje na Cetinju, gdje će periodično sa prekidima boraviti do 1867.godine.

Tada, nošena intrigama i nesupjelim ambicijama, ostavlja Crnu Goru odlazeći u Veneciju, odakle je povremeno posjećivala knjaževinu sve do smrti 1892. godine.

Uz sve počasti tijelo joj je prenešeno na Cetinje, po ličnom staranju knjaza Nikole, gdje se i danas nalaze u porti cetinjskog manastira.

I danas se pri pomenu prve crnogorske knjaginje, uzbuđuju duhovi. Desetine nerazgovjetnih sjenki zatamnjuje pogled na njenu ulogu u Crnoj Gori.

Broj njenih ljubavnika raste sa proticanjem godina, a takođe i njena uloga onovremene Mata Hari. Zato, ono što se naziralo, nismo ni pominjali, poučeni da su samo dokazane, cjelovite istine (ili laži) zaslužne da se o njima govori, po njihovom karakteru.

Između njih stoje poluistine, pratilje mnogih zala na ovom svijetu. I dobra prilika da se neko na polju nepoznatih činjenica neprimjerno uzdigne, ili nezasluženo unizi.

izvor: www.slobodnarijec.me