Dani Radovana Bećirovića – Trebješkog u selu Prošćenje u Mojkovcu

„Istina se mora progovoriti“, kazao je Dragoslav Mijo Jokić, otvarajući sabor „“Dani Radovana Bećirovića – Trebješkog“, koji je u subotu, 22. juna nastavljen u selu Prošćenje kod Mojkovca, povodom 20 godina od obnove crkve u selu iz doba Nemanjića, crkve Trojane, za čiju su obnovu zaslužni brojni graditelji, ali kako je kazao, mora pomenuti tri najzaslužnija čovjeka, pokojni Pavić Stanić, njegov otac Milan Jokić i kum Svetislav Smolović.

Ovogodišnji sabor je  okupio sjajne učesnike, pjesnike, besjednike i guslare.

Organizator ove manifestacije već treću godinu zaredom je „Udruženje srpskih epskih pjesnika Radovan Bećirović“.

Tema ovogodišnje manifestacije je bila čuvena Mojkovačka bitka.

Inicijator ideje da se ova manifestacija održi u Mojkovcu je bio pjesnik Mrkoje Lukovac u dogovoru sa Dragoslavom – Mijom Jokićem koji je bio ovogodišnji domaćin.

Jokić je u ime organizatora otvorio skup, i obratio se okupljenima.

Voditelj ove manifestacije bio je Mrkoje Lukovac je na samom početku govorio o epskoj poeziji, guslama i Radovanu Bećiroviću.

„Epska poezija i epski pjesnici su najčvršća veza sa vječnošću a vječnost je Bog. Epika je jedina vertikala koja povezuje čovjeka sa Bogom. Sve ostalo proizilazi iz te vertikale. Epika je ogledalo ljudske duše“, kazao je Lukovac i dodao:
Šta je Ep ako nije istina koja je nadživjela sve vjekove. Najbolji svjedok te istine je bio i ostao Radovan Bećirović.

Danas kako je kazao, podrhtavaju Razvršje i Čelinska kosa.
Danas se na nebesima raduju sjeni mojkovačkih vitezova a među njima i duša Hadži Radovana regruta iz te čuvene bitke“, naglasio je Lukovac.

Sjajnim izvođenjem, prisutne su oduševili gusalari Slavko Jeknić, Milenko Kalezić, Mileta Pantović i Milomir Trebješanin.

A iznenađenje programa, bio je mladi guslar Mihailo Vidojević, koji je oduševio i učesnike i publiku.

Ispred udruženja i organizatora slovo o ovoj temi je rekao magistar Slobodan Čurović – Tušinski.

Njegovu besjedu prenosimo u cjelini:

Himna Mojkovcu

Nije se Mojkovac desio da bi se zaboravio.

Na Mojkovcu se vaskrslo da bi se zauvijek bilo.

Na Mojkovcu je ostao upis u knjigu besmrtnika.

Mojkovac su naši Termopili, kad smo tada čojski postupili

a brat bratski kad čini za brata tad otvara i nebeska vrata.

Istinita dokaznica i dični Svetosavnik ljudske odstupnice.

Najtvrđa i najiskrenija riječ u rječniku srbskog jezika.

Veličajna nepotkupljiva bratimnica, gdje se divne pogibije i čojstvena junaštva ištu.

U pomet, da se sliju u himnu svetoj slobodi, da se dvije ljute vojske sretnu na krvištu i na bajonetu, u strašnom gazapu, Kako je je to Božja sila udesila, i kakva li je epopeja bila.

Bitka na Mojkovcu jeste bogozračni i blagosloveni vijek lednine, kroz prla i urvine, badnjacima što muškim prsima nazdravljahu, sretnjikajući rane.

Bitka na Mojkovcu je viteška branilica i svekolikog Srpstva dokaznica, preko prla i preko urvina, takav pomet nikad nije bio Crnogorac kad se s Švabom bio.

Osim časti i gorštačke želje Druge nije bilo im postelje

Zalegli su u rovove smrti.

Bitka na Mojkovcu jeste pričest vječnine i podviga, prezir smrti.

Bitka na Mojkovcu je progovor predaka i potomaka, još jednom i uvijek (ako nas ima) ogledanje licem u lice.

Snagom Krsta se vjerovalo i postojalo.

I sa tri prsta Bogu prisluživalo, u novokosovskom amanetu, da se zna ko je vjera a ko nevjera, a preci nam poručuju, šta je to svjetlilo Krsta i snaga vjere.

Jesmo li ih dostojni, ili bi i mrtve a zauvijek žive ponosnike još jednom da ubijemo, zaboravljem da ih počepamo i zaćutlamo kao da nijesmo više njihovi.

Do nedavno bogokivnici i kumrovački redovnici kidisali su na Krst, zlopoglednicima, što bi da nas isele iz naše istorije i uvedu u „mrtvo more“ evropskog projektovanog kastiganja i stidoće svojih najboljih temeljnika.

Bitka na Mojkovcu i pjesma hadži Radovana Trebješkog data nam je za upis u Zakonik etičnosti, novorađanja, jer bez podviga i nema ognjevitog bogoozarja. Gdje sloboda od vazda se prti,tain tvrdi krvava lednica,kakva li je to bila kasapnica.

Produžila se kosovska večera.Crnogorac svaki bio vjera, brat bratski, svaki bio ko Obilić novi.

Da l će ikad da se to ponovi, prevario se crno-žut ćesare, misli lako pregaziti Taru, staru inadžijku, što znavaše valjati drvlje i kamenje.

Strašno bješe i ništa žalnije, stihovima Trebješkog progledavati kako srbska vojska ide pro Prokletije,sva premrzla, niti kost, ni koža, u zlu času arnautskog noža.

Srbin ide u novu klanicu, a vitezovi- Crnogorci brane odstupnicu.Zaklinju se u Božić i Božiće, ko pijanci u najbolje piće.

Mojkovačke slavne dane, dok se živi, Srbi to pamtiće.

„Zahvaljujući samo velikom osjećanju… bratstva , crnogorska vojska je istrajala i potvrdila i ovog puta staro uvjerenje, o crnogorskom dijelu srpskog naroda i „da je pun čojstva i junaštva.“

Tako je ocijenio zasluge crnogorske vojske, u knjizi“Srpska vojska na Albanskoj Golgoti“ objavljenoj između dva svjetska rata, jedan istaknuti general armije srpske vojske.

Mitar S. Vukčević:Crnogorci u Jugoslaviji, Nikšić, 1937, štamparija“Progres“ M. Radoičića.

(Dr Nikola P. Škerović, Crna Gora za vrijeme I svjetskog rata, Titograd, Istorijski institut NRCG 1963)

Iznad neba, hukom Tare, da iz tog lučevitog potvrđivanja sebe i svoje riječi, vide šta je iskreno Bratoslovlje I Krstoljublje.

Crne Gore što nikada ne bijaše strahonosna.

Više u bitkama nego u životu.

Beskonačne sjajke Srpstva.

U guslama sin priziva oca.

Ništa drugo, vazda ratničko pričešće.

Od Mojkovca do Mojkovca.

Slava Vam besmrtni junaci.

Divotništvo vašeg junaštva u zvjezdane rojeve se sliva. Neosvojno, kao Bojna Njiva.

Nastupili su pjesnici članovi Udruženja: Slavko Perošević, Starac Radovan Radović , Radojica Brajović, Žarko Bojić, Anastasije Radović, Mišo Jeknić i Radomir Milić.

Gospodo hrišćanska! Otmeni soju roda srpskoga! Braćo i sestre, tako je započeo svoj govor Anastasije Radović.
On je pozdravio sabor, posvećen velikom Pjesniku, i kako je kazao, gorostasu među pjesnicima, koji je svojom epskom mojkovačkom povjesnicom sačuvao tekovine borbe neprestane za dolazeće naraštaje, u jednom od njenih najviših poleta i najvećih dometa za sudbinu srpskog naroda.

Tim povodom pročitao je stihove iz spjeva „Svetigornik“, o Vladici svetoga pomena –  jasnovidcu moračkom, u čijoj ličnosti i djelu su sabrana sva naša sabranja, ali i vitezovi Duha, poput Radovana Bećirovića Trebješkog, kome je stihove posvetio, kao i njegovim sljedbenicima, koji pjesmom od zaborava čuvaju herojsko žitije svoga naroda, poput pjesnika Peroševića i drugih.

Pored njih su biranim stihovima uljepšali su događaj dvojica starina iz Prošćenja Draško Popović i Milan Jokić.

Prvi je jedini živi govornik sa groba Radovanovog a drugi pjesnik koji ima objavljene četiri zbirke pjesama. Biranim riječima, besjedio je još jedan mještanin Prošćenja Jovica Stanić.

Doček domaćina i bratska trpeza su bili za poštovanje i pamćenje. Udruženje je iz zahvalnosti dodijelilo plakete zaslužnim za ovaj dan a i za one sve tmurne i tegobne dane kroz koje su prošli i oni i mnogi od nas.

Plakete su dobili:

Milan Jokić
Dragoslav Jokić
Danilo Jokić
Mileta Pantović
Draško Popović
Smolović Svetislav i

Gojko Raičević, urednik IN4S portala.

Sponzor dijela manifestacije je UCG.

A kako su kazali iz ogranizaicije oni su i ranije pomagali udruženje, na čemu su im zahvalni, jer kako kažu, u njima prepoznali organizaciju koja je čuvar srpske epike, gusala i imena svih velikana srpskog naroda.

Ovu prelijepu manifestaciju uljepšao je dječji KUD iz Prošćenja.