Disciplina ili respiratori?

Piše: Ksenija Milović

Valjda i jedno i drugo. Jedno ne isključuje drugo. Niko ne može sa sigurnošću prognozirati kakav će tok bolesti biti kod zaraženih pacijenata. Odnosno, da li će respirator biti potreban. Zato je prilično nejasna reakcija doktorice iz NKT-a na postavljeno pitanje o raspoloživim sredstvima u zdravstvu. Konkretno respiratorima. Važi i za testove.

Konferencija za novinare na kojoj je bila dr Miranović ispred Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti ostavila je osjećaj nelagodnosti pa i straha kod određenog dijela javnosti. Nadamo se da ćemo se na osjećaju samo i zadržati.

Na novinarsko pitanje, sa koliko respiratora naš zdravstveni sistem raspolaže, uslijedio je odgovor, sa prilično ljutitom intonacijom. U izlaganju dr Miranović smo imali priliku da čujemo i geografski podsjetnik da Italija nije toliko daleko i da ukoliko nam se desi njihov scenario, ni da smo najbolji zdravstveni sistem na svijetu, ne bi izdržali. Ne moramo biti iz medicinske struke da bi osjećali strah u ovom vremenu. Strah je opravdan. Nisu nam potrebne ni bajke niti velika komparativna udaljavanja, već realno, brojno stanje zaraženih, zaraženih zdravstvenih radnika, brojno stanje respiratora, testova i ostale neophodne opreme.

Bombradovani brojkama preminulih iz Italije, Španije i SAD, potresnim pričama zdravstvenog osoblja iz cijelog svijeta (na konferenciji za javnost su nas i na to podsjetili, čak o prinudnom isključivanju pacijenata sa respiratora), koje ovih dana pune članke, što građani Crne Gore takođe prate, sa dovoljnom količinom straha.

Svjesni smo da virus ne poznaje državne i teritorijalne granice. Odnosno, da je kovid-19 najsavršeniji oblik svoje vrste i da je njegova jedina “filozofija” dakle glavna osobina da se širi i tako zarazi što veći broj ljudi. Sreća u nesreći je i to što Crna Gora nije gusto naseljena, pa stoga i samo širenje zaraze može biti usporeno, a tako i dobro kontrolisano od strane zdravstvenog sistema.

Preventivne mjere su uvedene relativno na vrijeme, na građanima je bilo da ih poštuju. Što je većina i učinila. Izrečene mjere i zabrane su proistekle iz nepridržavanja prethodnih. Iako je riječ o pojedincima koji su ih kršili, u nekim zemljama gdje ovako pojačanih mjera nema, postoji pojačana individualna svijest o ličnoj odgovornosti u vrijeme pandemije. I prema sebi i prema drugima. Tako da, u teškim i kriznim vremenima svako pokazuje svoje pravo lice.
Svakako, obraćanje zastrašivanjem, sa visoke i stručne pozicije od strane pomenute doktorice sada nije potrebno. Čak rizukuje da je i neumjesno. Mi dobro znamo šta je strah. Jer je svuda oko nas. Nama su potrebne objektivne i stručne ocijne o toku epidemije i našim sposobnostima da joj se suprostavimo.

Na kraju, da li ovakvi nastupi ostavljaju utisak maksimalne spremnosti ili nekog vida kolapsa? Razumije se, svi navijamo za prvu varijantu. Ali navijanje nije dovoljno.

U obraćanju građanima potrebne su činjenice. Onakve kakve jesu. Imperativ discipline, i tu smo saglasni da ga treba ponavljati, ne znači da treba budemo uskraćeni za stručne, kompetentne i iznad svega tačne informacije o svim segmentima stanja, pa i našim kapacitetima u nastalim uslovima.

U svakom slučaju, nervoza i eventualno demagogija nisu dobri saveznici, posebno ne u ovom teškom trenutku.

Autorka je predsjednica OO Demos Nikšić