„Đekna još nije umrla a ka’ će ne znamo“, ili Kako sam postao „narodni neprijatelj“

Piše Goran Kiković, istoričar

Poznata vam je jugoslovenska televizijska serija „Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo“, snimljena u produkciji Radio-televizije Titograd, 1988. g., režisera Živka Nikolića i scenarista Živka Nikolića i Miodraga Karadžića. Serija ima 12 epizoda u trajanju od po 55 minuta. Radnja je smještena u crnogorskom selu u okolini Šavnika, u kojem se prati život jedne porodice u kući i u seoskom okruženju. Od samog početka serija stiče kultni status u svim republikama tadašnje SFRJ, jer su joj nezaboravni utisak svojim neponovljivim kreacijama dali glumci: Drago Malović – Radosav, Ljiljana Kontić – Ljeposava, Veljko Mandić – Miladin, Ljiljana Krstić – Joka, Arijana Čulina – Milijana, Vesna Pećanac – Jeka, Zef Dedivanović – Joksim, Boro Begović – Petko.

Zašto vas na ovo podsjećam? Da bih vam ilustrovao „crno na bijelo“ kako je ova briljantna umjetnička anticipacija ne samo „uhvaćeni trenutak“ u istorijskoj hronologiji Crne Gore, već će još dugo biti paradigma života u njoj, uprkos civilizacijskom napretku koji se mjeri montenegrinskim ulaskom među najprogresivnije narode svijeta, kako vlast jedamanice hvali i vidi svoju državu.

Da je to tako svjedoči ovaj detalj, članak iz „Pobjede“ od 17. januara 2017. godine, u kojoj fotografijom „razotkrivaju“ moje prisustvo komentarom da „ima jedan narodni neprijatelj, koji se fotografiše sa ‘teroristom’ Bogićevićem“. Reče Joksim, prilikom povratka sa Kongresa: „Čuće se, čuće se, biće sjutra u novine“! I bi, ali u novinama – biltenu Agencije za nacionalnu bezbjednost, pandanu nekadašnje UDBE.

U jedanaestoj epizodi ove serije, koja nosi naslov „Narodni neprijatelj“, govor drži Joksim, pa u svojoj „besjedi“ ističe ulogu „Partije“ i kritikuje „mračne snage“ odnosno „neprijatelje“ odnosno „poražene snage“ i ostale „elemente“ i „militantne grupe“. Podsjetio je da neprijatelj ne miruje i da je lociran. „Ja ću mu ovdje otvoreno reći ime“, ističe između ostalog Joksim. Sve to sluša Radosav, buduća žrtva i „narodni neprijatelj“. I saglasi se da sve zna, no samo bi još da zna ime tog „narodnog neprijatelja“ i sâm sebe pita: „Ima li neprijatelja, zaboga? Kaki je ovi narod koji nema neprijatelja? Ima, ima, ja ću ga stvorit…“

Tako ti je to u Crnoj Gori, a poslednjih godina golim okom vidljivo, da vlast svakoga, ko slobodno misli, proglasi za „narodnog neprijatelja“ pa što ne bi i mene, kad sam uvijek i na svakom mjestu jasno i nedvosmisleno iskazivao svoj stav. Išao sam i ići ću uvijek tamo, gdje ja mislim da treba da idem i misliću slobodno, bez obzira što me markiraše za neprijatelja. Joksim za „narodnog neprijatelja“ proglasi nevinog Radosava, a mene crnogorska „Pobjeda“ proglasi za „narodnog neprijatelja“, jer sam se fotografisao sa „teroristom“ Predragom Bogićevićem, koji je prošle godine dolazio u Gornje Zaostro kod Berana, kao čovjek, ni kriv ni dužan. Radosav saopštava majci Joki i ženi Ljeposavi, da mu je Joksim pričao da „ima neki narodni neprijatelj“.

U ovoj epizodi se, baš kao i u optužbi „Pobjede“, stvara neki „narodni neprijatelj“. U dijalogu između majke Joke i Radosava u „Đekni“ ističe se da je Radosav „kriv“ zato što je „mislio“. Kako je nedopušteno misliti slobodno, posebno ako nije u saglasju sa zvaničnom režimskom religijom, saobrazno je biti okrivljen i za slobodno mišljenje.

U Crnoj Gori, danas, zna se ko misli umjesto naroda. Njegov predsjednik države je, nakon tri godine teške kontemplacije, ustvrdio kako narod nije zreo da se bavi referendumskim pitanjima, a i nije to narodni posao. Treba sačuvati zdravlje naciji, posebno duhovno, pa izabrani predstavnici naroda preuzimaju na sebe taj golemi teret, da ne bi rizikovali u narodu pojavu kuge ili koje druge zarazne bolesti, koja im može zaokupiti pamet i glavu im isporučit na panj. Zabranjeno je zato slobodno misliti i govoriti, slobodno se okupljati u „slobodnim srpskim planinama“ kao što je Gornje Zaostoro kod Berana, gdje se svake godine održava „narodni sabor“ na kojem može svako slobodan da dođe pa i „žbiri i špijuni“ pod „maskom četničkih vojvoda“, kakav je nesrećni Paja Velimirović, koji je tada bio u Zaostru i koji je dočekan onako kako u ovijem krajevima dočekuju i znanca i nezvanca. Krivi smo što je kod nas došao „po zadatku“ (a kako drukčije?) pa vlast tekstom na naslovnoj strani daje „dokaz“ in flagranti da smo „narodni neprijatelji“. Kâ i mnozina što je, ni krivih ni dužnih, koji samo “misle“ kâ im Radosav u seriji.

Aj’ sad, poslije ovoga, misli, ako ti bastâ! Aj’ se slikaj, majčin sine, bilo s kim! Znaš li da naredne godine moš bit „terorista“, jad te našao kâ što će te?! Utuvi: „Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo“.