Drevni srpski manastiri: Manastir Dubočica

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Dubočica je negda bila manastir, ali ima već 150 godina da je pretvorena u parohijsku crkvu. Nalazi se na 14 kilometara daleko od Pljevalja, nedaleko od kolskog puta Pljevlja-Bijelo Polje.

Leži na lijevoj obali rijeke Ćehotine, na jednoj nevelikoj poljani. S obje strane su visoka brda, obrasla borovom i rastovom šumom. Vidik je iz manastira uzak i skučen.

Ovamošnji narod drži da je ovo najstarija crkva u ovim krajevima. Sagrađena je u vidu lađe, bez zvonika i kubeta, a pokrivena je klisom. Duga je oko 13, a široka oko 7 m. Zidovi su unutra islikani i freske se još poznaju.

Crkva je napukla davno, i zamazivanje pukotina kvari freske. Crkva je posvećena Sv. Nikoli. Ikonostas je stare izrade. Osobito je interesantan gornji dio ikonostasa, koji se odlikuje neobično vještim duborezom. Ha amvonu je isklesan u kamenu dvoglavi opao sa raširenim krilima i podsjeća na grb Nemanjića. A iznad amvona visi drveni polijelej, velik u prečniku 2 m, lijepe izrade.

Crkva je imala konake oko 30 m duge i na sprat. Glavna kuća ispred crkve izgorela je pred Balkanskim ratom, a druga je izgorela 1923 god. kad je ovdje ubijen pop Risto Nenadić. Sve kuće leže još u ruševinama, a kako ovdje ne žive kaluđeri, kuće se i ne obnavljaju, a radi se na tome da se podigne parohijski dom. Po natpisu iznad vrata unutra doznaje se, da je crkva sazidana 1565 g, trudom i podvigom igumana Pavla sa ostalom bratijom. Crkva je islikana 1682 g. Iako postoji ovaj natpis, ovdašnji narod vjeruje, da je ovo zadužbina Nemanjića.

Manastirsko imanje je neveliko i nalazi se oko manastira. Uprava crkve ga izdaje pod arendu u korist crkve. Nekada je ovdje živjelo poviše kaluđera i izdržavali su se od rada man. dobara, čuvanja stoke i pisanije. Od toga doba je ostalo desetak srbulja, koje se nalaze u trošnom stanju.

Okolni narod, bez razlike vjere, odavao je Dubočici silno poštovanje, i narod iz dalekih krajeva dolazio je ovdje na sabor o Petrovu dne, Pokrovu Sv. Bogorodice i Blagovijestima i tada je padalo dosta priloga u naturi. Dolazile su a dolaze još i danas, muslimanke da se pomole Bogu i da prinesu priloge.

Od kada je Dubočica postala parohijskom crkvom, ovdje je najviše popova bilo od svešteničke kuće Nenadića. Popovi su se, da bi obezbijedili man. dobra od pljačke i otimanja, držali dobro sa viđenijim muslimanima u Pljevljima i ovi su zaštićivali manastir, te manastir nije bio nikada rušen, paljen ili pljačkan. Jedanput su kolašinski Turci pošli da opljačkaju manastir, ali u putu im se prikaže neka čudna svjetlost i grmljavina i vrate se, a jedan ih prekori i nazove kukavicama, pa pođe sam, ali prije no što dođe do manastira, ukoči se i uzme. Poslije su ga njegovi donijeli u manastir i dognali vola u dar da mu se čita molitva. I ozdravio je.

Dubočicu ovamo zovu „mali Ostrog“. Ovamo se dolazi na molitvu s vjerom i nadom, a to vjerovanje, iako je nešto popustilo, i danas postoji. U Dubočici ima jedan ferman, u kome se zabranjuje sultanovim činovnicima da svraćaju u Dubočicu i da se besplatno hrane.

Literatura: Narodna Enciklopedija S. H. S. i Šematizam srp- sko-pravoslavne mitropolije hercegovačko zahumske 1890 go- dine.

Zetski glasnik, V/1933, br. 89, str. 3.