Drevni srpski manastiri: Manastir Kosijerevo

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Ovaj manastir podignut je odmah do rijeke Trebišnjice, nešto ispod manastira Dobrićeva, a s lijeve rječne strane. Dolina rijeke Trebišnjice je prilično duboka i uska, zato je odavde vidik skučen i uzak. Iznad manastira se dižu Kosijerske strane, a s druge strane dobrićevsko brdo Osoje. Svuda je rijeka prilično vijugava, pa je vidik i gore i dolje skučen. Ali položaj na kome se manastir nalazi lijep je i za kaluđerski život pogodan.

Ispod manastira se pruža niz rječnu obalu prostrana i dugačka luka, Gornja i Donja Bara, blago strmena, obrasla travom, a oivičena pored obale raznim drvećem; tu je u neposrednoj blizini rijeka, koja je ovdje na povećoj dužini tiha, duboka i puna ribe, ponajviše pastrve.

Ovdje se čovjek, koji traži mira i spokojstva, odmori i zaboravi na svakodnevne muke u životu. Sela su udaljena prilično. Petrovići i Dubočani, najbliža sela, udaljena su skoro jedan sat. Brda s jedne i druge strane rijeke su šumovita. Do sada
je pristup bio otežan, jer je manastir bio udaljen od glavnih puteva po 2-3 sata, a sada je iznad samog manastira provedena željeznička pruga Trebinje-Bileća, i sada se lako može doći do manastira, što mu i daje mnogo veću važnost.

O postanku ovog manastira ne zna se ništa, kao što se ne zna ni za Dobrićevo, Tvrdoš i Zavalu. Narodno predanje pripisuje postanke ovih manastira caru Konstantinu, ali je to netačno.

U manastiru Kosijerevu čuva se pečat s natpisom: „pečat roždestva prečiste Bogorodice u manastiru Kosijerevo SUZI“ (6778). Prema tome bi značilo, da je pravljen 1270 god, a onda da je nešto prije toga podignut i manastir, sredinom 13
vijeka. Izrada pečata po svoj prilici nije iz onoga doba, nego iz docnijeg, pa je godina uzeta sa starog. Ovaj pečat po izradi i obliku liči onome u manastiru Zavali, ali je godina na ovome jasna. Crkva je bila posvećena Maloj Gospođi. U njoj je bilo tijelo Sv. Arsenija od 1884 g, kada je preneseno ovamo iz manastira Ždrebanika, pa do 1914 g. kada je odavde preneseno u manastir Ostrog u početku svjetskog rata. Za vrijeme svjetskog rata ovaj manastir je 5 avgusta 1914 god. porušen. Austrijanci su minali crkvu i do temelja je srušili, a ostale kuće predali vatri, te je sve uništeno i upropašćeno. Nemarnošću ondašnjih kaluđera sve su utvari, sa neznatnim izuzetkom, izgorele. Kuća ispred manastirskog dvorišta, koja je bila glavna, srušena je do temelja. Manastir je, po predanju, bio sedam puta pljačkan i paljen, ali je ovoga puta potpuno uništen i sa zemljom sravnjen. Ukoliko se daje danas po ostacima utvrditi, crkva je imala veliku crkvu i pripratu, i bila je duga 15, prava crkva široka 12, a priprata 5.50 m. Prava crkva bila je trobrodna, kao i crkva u Dobrićevu, sa tri oltara, od kojih su dva sa strane manja. Imala je malo kube, koje se oslanjalo na četiri zidna stuba, i zvonik sa tri zvona. Priprata je bila odvojena od prave crkve zidom, na kome su bila niska i uska vrata, pa je taj zid docnije uklonjen, a samo je ostao svod u vidu velikog luka.
Crkva je bila molovana, i bila je veoma niska. Pregrada između crkve i priprate dignuta je negdje oko 1864 g. Do oltara je bila skrivnica, gdje su se krile crkvene dragocjenosti. Manastirsko dvorište bilo je okruženo kućama sa sve četiri strane. Najveća je bila kuća ispred dvorišta, nazvana trpezarijal. Ona je bila podignuta na zasvođenim podrumima i bila je duga 22, široka 8 m. Sve su kuće bile vezane jedna za drugu, te je manastir, gledan sa strane, izgledao kao tvrđava.

Glavna kapija bila je do „trpezarije“ i bila je visoka 150 a široka nešto više od 0 35 m. Ranije je kapija bila prostrana, da je mogao unutra ući konj i konjanik, pa su Turci često ulazili unutra na konjima i pravili zulume. Kaluđeri su zato dali
vrata použiti, da je jedva mogao ući čovjek i to posatice. Ha jednoj ploči do vrata bila je uklesana sultanova tura sa carskim fermanom, koji je dat manastiru, da mu niko ne smije praviti nasilje. Otada su Turci, plašeći se kazne, manje dosađivali ovom manastiru i nijesu smjeli nasilno proširiti vrata da ulaze na konjima.
Velika sličnost postoji u planu i izradi crkve manastira Kosijereva i Dobrićeva, pa se da misliti, da imaju zajedničku starinu; možda im je i postanak zajednički.

Valjda zato što su u neposrednoj blizini jedan drugoga, jedan s jedne a drugi s
druge strane rijeke Trebišnjice, ili po zajedničkoj tradiciji o postanku, bratstva jednog i drugog manastira održavala su bratske veze, išla su jedna kod drugih na razgovor i gošćenje, radi dogovaranja o zajedničkom radu i o očuvanju ovih svetinja. Ovo je trajalo sve do 1878 god. kada ih je rijeka Trebišnjica kao državna granica podijelila i Kosijerevo ostalo u crnogorskoj a Dobrićevo u austriskoj granici.

Kada su Turci 1687 godine izbjegli iz Hercegnovog i došli u Trebinje, onda su postradali i Dobrićevo i Kosijerevo, jer su Turci oba opljačkali. Tom prilikom propale su mnoge manastirske znamenitosti. I za čitavih 100 godina Kosijerevo je bilo pusto. Banjani, negdje oko 1795-1800 g, zamole igumana manastira Dobrićeva Dionisija Balaća, Trebinjca, da dođe u porušeni manastir Kosijerevo, da ga uz pomoć njihovu obnovi. Ovaj se odazove pozivu i manastir obnovi u početku 19 vijeka. Dionisije je upravljao manastirom sve do smrti 1833 g. i za njegovo doba manastir je ne samo obnovljen nego i unaprijeđen. Iza ovog manastirom je upravljao iguman Teodosije Mišković iz Petrovića do 1863 god. Njega su Turci, po nagovoru mostarskog paše, otrovali u Mostaru. Manastir je zapustio opet od 1875 god, od hercegovačkog ustanka, kada su ga Turci ognjem uništili. Kada su se kaluđeri povratili poslije 1878 g., našli su samo crkvu, ostalo je sve bilo izgorelo, i tada su neke ćelije obnovljene, a neke su i dalje ostale u ruševinama.

Najveću štetu je manastir pretrpio 1914. kada je crkva rušena do temelja. Tom prilikom, nekim čudom, zvona su pala u grohot, ali su ostala čitava. Njih su naši ljudi našli, otkopali i sakrili, i sačuvali ih da ih ne odnesu Austrijanci.
Ovdje je bio dugo vremena nastojatelj vrijedni Nikifor Simonović, današnji arhimandrit i upravitelj cetinjskog manastira, a od 1927 god. upravlja manastirom jeromonah Grigorije Radunović, koji je uspio da obnovi jednu veliku i nekoliko malih kuća, očistio manastirsko dvorište, otkrio temelje crkve i doveo izvorsku vodu u manastir. A uskoro će se po novom planu podići crkva, sigurno na novim temeljima, mnogo veća i ljepša od prve.

Manastir je od starine imao i jednu kapelicu, koja je bila od čatme. Nju je današnji nastojatelj prepravio, mjesto čatme stavio zid, i danas se u njoj vrši služba.
U manastiru je od znamenitosti sačuvano: jedna sveta noga, ali se ne zna čija je, a na kivotu piše: „1742“; pa jedna rukopisna knjiga pisana na pergamentu, ali, nažalost, naročito su iskidani i odneseni listovi sa početka, kraja i na mnogo mjesta iz sredine, te se ne može znati godina njena postanka, ni ko ju je pisao. Ovdje je jedno veliko evanđelje, okovano teškim srebrnim pločama, a priložio ga je iguman Teodosije Mitrović 1860 godine.

Manastir Kosijerevo imao je mnogo knjiga i raznih utvari i sve je to propalo za vrijeme pljačkanja i paljenja. Proiguman Dionisije donio je knjigu Stari i Novi zavjet iz Svete Gore 1592; prezviter Stefan iz Korjenića priložio je Božidarev
zbornik 1594, jeromonah Gerasim priložio je jednu knjigu 1653; jeromonah Teodosije Koprivica priložio je kandilo 1725. Ha jednoj knjizi u manastiru Žitomisliću piše, da su Turci, kad su poharali Drobnjake i crkvu, uzeli ovu knjigu, koju je otkupio „Rustembeg Dizdara Klobučkog“ i predao je manastiru (Kosijerevu) igumanu Kirilu Andrijaševiću 1794 g. Ova je knjiga, po svoj prilici, bila svojina manastira Kosijereva, pa je nekim putem dospjela u neki drobnjački manastir, odakle su je uzeli Turci i predali igumanu manastira Žitomislića, da je preda manastiru Kosijerevu, kada se obnovi.

Manastir ima bogato imanje u Banjanima, Kneždolu, Oputnoj Rudini, Nikšićkoj Rudini, Grahovu, 2 vodenice na rijeci Trebišnjici, kuću u Trebinju. Ostalo imanje koje je imao u granicama Hercegovine, palo je pod agrarnu reformu. Od prihoda sa ovog imanja i s prihodom obveznica ratne štete, ovaj manastir može napredovati i postati ugledan. Kad bi se ovdje uspostavilo bratstvo od 4-5 kaluđera, manastirsko imanje u blizini manastira moglo bi se urediti da postane jedno ugledno
dobro.

Literatura: Cetinjska „Prosvjeta“ 1899, Zapisi i natpisi od LJ.
Stojanovića.

Zetski glasnik, V/1933, br. 52, str. 2; br. 53, str. 4.