Drevni srpski manastiri: Manastir Sopoćani

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastir je jugo-zapadno od Novog Pazara, u neposrednoj blizini jakog vrela rijeke Raške, koja se kroz Novi Pazar uliva u rijeku Ibar kod Raške. Manastir je na lijepom položaju. Iznad manastira se dižu velika brda, koja ga štite s te strane. Mjesto, na kome je manastir, ravno je, a pristup k manastiru vodi uz rijeku Rašku, lošim kolskim putem. Ovdje je manastir bio u skrovitom zaklonu, daleko od glavnih puteva. U manastiru je život bio miran, i bezbjedan, jer je manastir imao veliko imanje, koje mu je priložio njegov osnivač. Okolina manastira je danas skoro gola i nema traga od stare kulture šljiva i dr. voća. Sve je izumrlo. Manastir je osnovao Kralj Uroš Veliki oko 1265 g. Pragovi i vratnice na glavnim vratima su sačuvani i na njima nema nikakva natpisa; a nema nigdje ni na fasadama, niti je godina postanka igdje zabilježena. Crkva je ikonopisana 1266 god. Dužina crkve iznutra iznosi (s oltarom) 25, širina 7, a sa pjevnicama 14 m. Sopoćani su razoreni 1689 god. iste godine kad su Turci razorili i Mileševo, Đurđeve Stupove u Studenicu. I Sopoćani su otada ostali u ruševinama pa sve do skoro, do 1926 g., kada se počelo raditi da se obnovi. Danas je crkva pokrivena privremeno ciglom, a sa ostalom obnovom se zastalo. Sopoćani su kao kraljevska lavra došli na treće mjesto, dakle, odmah iza Mileševa. Crkva je posvećena Svetoj Trojici i ima oltar, glavnu crkvu i pripratu, uz oltar proskomidiju i đakonik, a uz pripratu s obje strane po jednu kapelu u koje se ulazilo iz priprate, a u sjevernu kapelu i spolja. Kapele su spojene s proskomidijom i đakonikom, i izgledaju kao dva crkvena krila. Otuda je crkva trobrodna i svaki brod ima posebni krov. Krov srednje crkve uzdiže se nad sporednim krilima. Nad amvonom se diže na velikim bočnim kolonama kube s osam prozora. Oltarska apsida je velika; proskomidija i đakonik nemaju spoljašnjih oltara. U oltaru se još drži podgrada za sjeđenje. Ispred crkve je bila manastirska kula za zvona, čiji su vrhovi porušeni. Sav prostor između crkve i zvonare bio je zasvođen i pokriven, a svodovi su se oslanjali na prednje lice crkve, na zvonaru i stupce, koji su postavljeni okolo i povezani međusobno svodovima. Uokolo su bili sjednici, koji i danas postoje. Ovoga zasvođenog prostora pred crkvom, upravo, otvorenog trijema, nemaju ostale crkve, a ovaj dio je služio kao predvorje, gdje su se održavali skupovi viđenijeh ljudi, a i za molitvu. Ovdje su sahranjivani svi znamenitiji služitelji manastira.

U zidu između pregrade na ženskoj priprati, odmah iznad velikih vrata, postoji veliki prozor. To daje povoda misliti da je priprata podignuta docnije. Ovaj prozor postoji i danas. Ha oltaru postoji veliki dvojni prozor, ali je središnji stub oboren. Dovraci i pragovi na vratima i prozorima su od bijelog mermera, a i patos je isto tako patosan mermernim pločama bijele boje. Sva crkva i svi manji djelovi građeni su od sige. Portali su romanski. Dovraci na ulaznim vratima i na pregradi između priprate i crkve sastaju se gore u vidu luka, a sastoje se iz četiri stepenasta reda i daju vrlo lijepu figuru i odaju kamenorezačku vještinu. Sopoćani dolaze u red naših najlješpih starih crkava. Manastir je za dugo bio izložen vlazi, vodi i svakom zlom vremenu, pa je zato dugo vrijeme pao svod, koji je skoro ponovo restaurisan. Za to vrijeme su freske u većini propale. Još se drže pojedine slike i kompozicije, ali su i one načete vlagom i izbodene turskim bajonetima i kuršumima. Svuda se po freskama vide zrnobojine, a osobito su slikama uništavane oči. Živopis se odlikuje slikama natprirodne veličine. Ha južnoj fasadi u crkvi dosta dobro su očuvane slike kralja Uroša sa slikom crkve u ruci, oca njegova Stevana Prvovjenčanog i Stevana Nemanje, i stariji mlađega drži za ruku i privodi Bogorodici, a ova njih Hristu. Ha sjevernoj fasadi u priprati naslikana je smrt majke Uroševe Ane i nad njenim odrom sva porodica, a snaha Jelena ljubi joj ruku. Ha jednoj fasadi su slike Uroša s Dragutinom i Jelena s Milutinom, i pretstavljeni su kako privode svoju djecu Bogorodici. Freske Hrista, Bogorodice i razni događaji iz njihova života odlikuju se ljepotom, izrazitošću i savršenstvom. Kičica odaje slikara umjetnika i velika je šteta za nauku, što su mnoge freske izgrebene i izbušene, te se ne može prozreti prava ljepota i umjetnost njihova. I predvorje crkve bilo je ikonopisano.

Freske se poznaju na licu crkve i naziru se na stubovima. Ovdje je sahranjen u crkvi njen osnivač kralj Uroš. Kad ga je pobijedio sin Dragutin 1276 g., on je utekao u Zahumlje, zakaluđerio se i dobio ime Simon. Kad je umro, tijelo mu je preneseno ovamo i sahranjeno u njegovoj zadužbini. U 18 v. mogao se njegov grob vidjeti s desne strane u crkvi. Ovdje je s lijeve strane crkve prema kraljevom grobu sahranjen srpski arhiepiskop Joanićije 1279 g., a tvrdi se, – da je ovdje sahranjena i majka Uroševa Ana, i to baš ispod slike, koja pretstavlja njezinu smrt. Pri otkopavanju i čišćenju crkve iznutra, nađena su dva sarkofaga, jedan veći a drugi manji, i svaki ima samo teški poklopac i dva čela, i misli se da je jedan bio Urošev, a drugi Anin. Uroš je ovamo prenio tijelo svoga oca iz Studenice 1266 g. Sopoćane su pazili vladari Nemanjići i obasipali ih darovima i povlasticama. Zna se, da je kraljica Jelena Uroševa priložila Sopoćanima jedan skupocjen krst s pet čestica Sv. drveta i četira draga kamena. Krst je ovdje postojao u XVIII v. ali ga je od tada nestalo. Blizu Sopoćana je bio stari Ras, gdje je jedno vrijeme bilo sjedište prve srpske države i srpskih velikih župana. Promjenom prilika i Ras gubi svoju političku važnost i središte se prenosi odavde.

Otada i manastiri u blizini Rasa gube važnost i postepeno opadaju, ili se sve do XVIII v. održavaju. U Imperatorskoj biblioteci u Petrogradu nalazi se knjiga, koju je po zapovijesti igumana Germana pisao 1526 g. pop Dmitar u manastiru „Sopokanehъ“. A na jednoj panagiji u manastiru Lepavini stoji, da je svojina Sopoćana u Rasu, gdje su mošti prvo mučenika i arhiđakona Stevana. Ovdje su 1614 g. napisana dva prologa rukom nekog Pahomija. Ha zidu u manastiru našle su se bilješke, da je raški mitropolit Arsenije 1724. g. posjetio Sopoćane u ruševinama i u zapisu na zidu izlio svoj bol zapuštenosti ove veličanstvene građevine, i da je 1759. g. neki pop Milovan došao u razrušeni manastir Sopoćane. Sopoćani su, kao i mnogi naši manastiri preživjeli strašne dane. Od razorenja 1689 g. niko nije pokušao da ga obnovi, i za to vrijeme crkva je služila kao plandište stoke. 

Očuvan je mermerni patos. Prije nekih 30 godina počeli su se Srbi skupljati kod ovih ruševina i ponovo vršiti službu, ali o obnovljenju nijesu mogli ni pomišljati. A sada, kada nema smetnje, jedan naročiti odbor, uz priloge narodne i pomoć državnu, radi na obnovljenju manastira. No za taj posao potrebne su velike sume, koje samo država može dati. U crkvi je nađena jedna agiazma, veliki kameni sud za čuvanje bogojavljenske vodice, ali nije nađen zaklopac; možda je izlomljen. Prvobitna manastirska česma bila je odmah ispred crkve, koja je tu izbijala kroz naročite čunkove. Voda se docnije izgubila, a sada je pronađena i izvedena do samih manastirskih vrata. Ovdje se u današnje doba održavaju sabori na Svetu Trojicu, kao na dan hrama, pa na Vračeve iza Petrovadna (1 VII po st. k.) i na Veliku Gospođu. – Tih dana skuplja se ovdje mnogo naroda iz bližnje i daljne okoline da se proveseli i zahvali Bogu, što je doživio da u slobodi živi i da se slobodno Bogu moli. Srbi ovih krajeva sjećaju se svih zala i nesreća, koje su prenijeli i ne zaboravljaju patnje, u kojima su se rodili i živjeli, pa vesela srca dolaze na ova stara svetilišta i ne žale žrtava da sva Nemanjićeva lavra opet propoje i osvježi uspomenu na nemanjićsko doba. Sopoćani su bili u redu prvih srpskih manastira, jer su dostojno vršili svoju vjersku, kulturnu i nacionalnu misao. Manastiri su propali i Turci nijesu dopuštali da se obnove.

Sopoćane u srcu Raške, gdje se je začela prva srpska država, Turci nijesu mogli trpjeti, i zato su ih i uništili. Sopoćani su negda imali bogato imanje, a danas od toga nema ništa. Cijela njegova dobra, koja su se ravnala sa dobrima prvih manastira, danas su se svela na nekoliko njiva oko manastira, a manastir od toga ne može živjeti, niti postojati. Danas opet vrlo je teško pronaći otuđena njegova dobra, jer je vrijeme prebrisalo sve uspomene na to. Zna se da je manastir imao na izvoru Raške svoje vodenice, a one su u rukama privatnog lica, koje je kupilo u nekog Turčina. Manastir će se obnoviti, ali mu treba i život osigurati.

Oko crkve bilo je mnogo kuća, ali su sve do temelja porušene, danas im se ne zna znak ni za temelje.

Literatura: Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića, Istorija Srba od Jiričeka u prevodu Đ. Radonjića, Pravoslavni manastiri u srednjovjekovnoj Srbiji od V. Markovića i Narodna enciklopedija S. X. S.
Zetski glasnik, XII/1940, br, 820, 821, str. 2.