Državotvorci i prosvjetari bili su umreženi kroz SKY aplikaciju

Piše: Goran Danilović

Suština svake države pokazuje se kroz prosvjetno-obrazovni sistem; najsloženiju i najvažniju državnu politiku. Krajnjom dedukcijom došli bismo do toga da je, dakle, riječ o jedinom i pravom temelju državnosti.

Juče je DPS javno „zakukao“, i to onako podlo i za naivne; kako su nam to djeca tako loša na PISA testovima? Kako, za razliku od njihovog doba koje je ravno Periklovom, samo se niko nije sjetio da poredi? Ta besprizorna podmuklost i lažavost nas je i dovela do ovoga gdje smo sada. Navodno, za vrijeme njihovog ministrovanja i upravljanja vladama i prosvjetom bili smo na uzlaznoj, evropskoj putanji, a onda je carstvo znanja razoreno pobjedom opozicije u 2020. godini! To licemjerje, ta dnevna potreba za varanjem i laganjem proizvela je neizlječivu bolest kojom je otrovana cijela zajednica.

Suštinski, target te političke parade i partijskog preživljavanja svodi se na javni odstrel jedne ili dvije osobe; krivi su, dakle, Zdravko Krivokapić i Vesna Bratić! Krive su, političke promjene i zbog njih nam se djeca snalaze gore na PISA testovima?

A ko je, zapravo, zaista kriv i šta je sa našom djecom?

KPCG (Komunistička partija Crne Gore) promijenila je početkom devedesetih godina ime u DPS, a promjene u prosvjeti, posebno u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju svih trideset i kusur godina idu od lošeg ka gorem.

Skoro će dvije decenije od kada je DPS za jedan od temelja državnosti proglasio sektor bezbjednosti, a ne Prosvjetu. Borba protiv unutrašnjeg neprijatelja, prisluškivanje i praćenje opozicionih prvaka, bile su osnovni zadatak države. Za to vrijeme, kralo se i raznosilo sve što je moglo da stane: u džep, u sef, u džip, u novčanik, na tajni račun, u magacin, magazu, u ukradeno auto, u kamion, avion, gliser, brod, u luke, vile i zgrade bez vlasnika, u kazina, u katastarske knjige.

Rezultati te navodne borbe za državnost danas su u Specijalnom državnom tužilaštvu. „Državotvorci i prosvetari“ bili su umreženi kroz Sky aplikaciju. Tranzitirali su od gologuzovića do veleposjednika, preskačući svaki test znanja i provjeru čestitosti.

Bez testa inteligencije i PISA testa, oni i njihovi najbliži, našli su se na listi najbogatijih ljudi regiona, a Prosvjetu i šlolstvo za sve uzraste, ostavili su sirotinji; plebsu zaljubljenom u ideale i ideje pravičnosti, ravnopravnosti – u majku zemlju i majku državu.

Nadigrali su nas profesionalni prevaranti! Nadigrali su nas mesindžerovci koji su o sudbinama ljudi odlučivali telefonskim porukama – jedno „OK“ za „oderi“, emotikon za „milion“, a „majku četničku“ ako se nekome ili neko izmakne kontroli.

Podmlađeni DPS pere danas biografiju zločina nad vlastitom državom raspitujući se i ispitujući odgovornosr drugih.

Podmlađeni DPS brine nad sudbinom Prosvjete koju su decenijama prihranjivali diskontnom robom i paketima suvomesnatog iz „France“ i „Goranovića“, kadrirajući od portira do direktora seoske škole; bez milosti, stida i kraja. Vlada Zdravka Krivokapića i ministarka Bratić prekinuli su prije dvije godine lanac višedecenijskog i doživotnog direktovanja, a to je najbolje što je ikad urađeno. Bratić je time dokazala da nije četnik, ali začetnik jeste; samo će nam trebati makar još jedan krug da se raščisti i među novopostavljenim.

Vaspitno-obrazovni sistem je najgrublje razaran, bio je pod ideološkom opsadom koja je neprekidno trajala skoro pet decenija, a usavršio ga je sistem-naslednik bez ideologije, ali i bez skrupula. Nije ga, dakle, upropastio jedan čovjek nego kartel koji je trošio ljude bez zazora.

Prosvjetna djelatnost politizovana je i poltronizovana neizlječivo i po slojevima, pricipom; pritrpati minulo i nadograditi onim što liči na savremeno – eksperiment za eksperimentom. Ta vrsta graditeljstva bila je i ostala najsličnija građevenskom haosu koji traje skoro vječnost; bez stila, ozbiljnog i dugoročnog plana, bez estetike, napadno, skupo i brzo propadljivo; pihtijasto ništa prilagodljivo svakom sledećem sloju ničega.

Na početku ovog vijeka zahuktali menadžeri politike, iz biznis razloga i zbog „štrikova“ briselske administracije, prihvatili su „Bolonju“, nepogrešivo birajući iz tog sistema od mogućeg najgore. Evropskom sistemu obrazovanja dodali su karakteristike duboko oktroisanog sistema partijske kontrole kojim su obesmislili najvažnije – ishode učenja i svrhovitost znanja. Tržište rada i ustanove visokog obrazovanja, među kojima su i one osnovane od strane današnjih pritvorenika i potraženika, krenule su u galopsko razilaženje. Prihvaćeno je sve površno i ništa od suštinskog.

Glogov kolac u srce tog sistema zario se ekspanzijom lažnih diploma kojima je urnisan opšti vrednosni sistem. Škola i školovanost s prezrenjem su gurnuti na marginu.

Država je legalizovala švercovanje, pa su, ubrzo, šverceri zasjeli na najodgovornije funcije; polusvijet je dokazivao da je obrazovanje gubljenje vremena u društvu jačih i sklonijih jagmi.

Dostojanstvo prosvjetnih radnika davno je srozano na nivo preživljavanja, pa su mnogi u međuvremenu odustali od svog životnog poziva tražeći sreću i u „nepristojnim ponudama“ divljeg tržišta rada.

A onda, tek onda, stigla su PISA testiranja naše petnaestogodišnje djece, čiji su toditelji bili petnaestogodišnjaci kada je DPS počinjao privatni biznis o državnom trošku. I tek sada, podmlađeni DPS, prisjetio se Prosvjete – Dositej koji je iz prosvetiteljskih razloga odbjegao iz manastira u svijet dobio je skarednu inačicu kroz DPS-ov glavački zalet iz mamurluka slatkog života u Prosvjetu.

Na PISA testiranju ne ocjenjuju se samo djeca nego sistemi školstva, država, njeni temelji, sposobnost da ostane mlada i živi sa izazovima vremena. Naši školarci, jednom rečenicom, i nakon svega, „zaostaju“ za naprednijim vršnjacima otprilike jednu godinu, što nas svrstava među loše plasirane, čak i u regionu. Kako smo ih i šta smo ih učili možemo reći da su sjajni – oni zaostaju godinu, a mi?

Koliko nam zaostaju: sudstvo, tužilaštvo, poljoprivreda, privreda, cijela ekonomija, nauka, kultura, inovacije, zdravstvo, politika, sport?

Na PISA testovima zapravo pada naš zapušteni i nikada adekvatno reformisani sistem obrazovanja – upravo on, a ne djeca. Podmlađeni DPS bi, valjda, sada da doprinese reformi, kadrovima koji su im ostali po svim dubinama, koji su se i novonaselili tokom trajanja potonje Manjinske vlade i dubine? Nude nam ideje koje su im zaostale iza potopa i reforme privrede, iza genijalne vaučerske privatizacije?

Na PISA testovima se ne traži i ne ocjenjuje reproduktivno znanje; bivše režimske novele o partizanima i četnicima, o 1918, o Krstu Zrnovom i obaveznom raspjevavanju himne. Procjenjuju se: primjena znanja u životnim situacijama, kompetencije učenika i njihove vještine.

Priznaćemo da je našoj djeci mnogo teže nego bilo gdje, izuzev u srodnom regionu, primijeniti stečeno znanje u životnim prilikama – mi u životnim prilikama primjenjujemo snalažljivost i veze. Znanje (i to reproduktivno) neophodno je samo za ocjenu.

Jesu li nam, zaista, za zaostajanje i izostanak adekvatnog znanja kriva lijena djeca?

Jesu li nam krivi nesnalažljivi prosvjetni radnici i roditelji?

Jedina je istina da bi podmlađeni DPS izbio u sam vrh PISA testiranja, ma u koliko jakoj konkurenciji, pod uslovom da se procjenjuje primjena u životu nenaučenog u školi.