Dva glasa iz Sarajeva

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Relativno nedavno, gostujući na podkastu „Rubikon“, komentarisao sam (ne)mogućnost identifikovanja bilo koga iz Republike Srpske sa reprezentacijom BiH, makar i da je vodi proslavljeni srpski fudbaler. Pitanje (samo)identifikacije inače nije stvar komande, kancelarija za izdavanje dokumenata i granica (koje su uvijek velike sile povlačile tako da Srbi ostanu sa obje njihove strane).

Različiti ljudi različito doživljavaju iste zemlje i pojave, a Hercegovina od svetoga Save i „zemljica Bosna“ za mene su drage kao zavičaji u kojima od iskoni živi moj srpski narod ali ih razlikujem od političke strukture koja želi da me samoograniči u mom, mnogo širem, doživljaju Otadžbine.

Međutim, taj konkretan primjer trebalo je da ukaže na konkretan problem: nelogično očekivanje našeg muslimanskog svijeta da će se i Srbi u BiH identifikovati sa „državom“ (koja to nije) i njenim (spolja nametnutim) simbolima. I to u situaciji u kojoj se sa tih istih tribina psuje majka četnička (a četnik je, po definiciji, svaki Srbin koji, silom ili milom, nije nosio pušku u tzv. „Armiji BiH“). Poruka je bila jasna: ako želite da uopšte razgovaramo, prestanite da vrijeđate.

Nakon što je sarajevska štampa napravila jednodnevnu senzaciju viješću da „Sin Rista Đoga“ neće da navija za BiH (čuda velikoga!), komentari na tu vijest koji su dolazili iz dobrog dijela Federacije BiH bili su – ponovljene uvrjede i prijetnje.

Sitne neprijatnosti koje sam zbog te medijske kampanje doživio nisu naročito vrijedne pomena, naročito u poređenju sa onim što i dalje stoji kao demonstracija suštine problema u Bosni i Hercegovini skoro trideset godina nakon rata: na upozorenje da niko neće dijalog sa onima koji ga vrijeđaju, najmasovnija reakcija je bila – vrijeđanje.

Razmjere medijske i narativne zarobljenosti javnosti kod našeg muslimanskog svijeta očigledno pokazuju dva glasa koja su u toku januara odjeknula iz Sarajeva i njegove okoline, a čiji se eho čuo u Republici Srpskoj.

Prvi glas pripada Mithadu Ćemanu, za koga nismo mogli da provjerimo kako i zašto nosi titulu „profesor“. „Pitanje hoće li biti rata uopšte nije pitanje, to uopšte nije ispravno pitanje. Pitanje je samo kad će biti rata. Ja vam to garantujem i Allahom vam se kunem“ – kazao je Ćeman.

Ostavimo trenutno po strani zanimljiv (i istorijski neopravdan ali popularan) detalj da Ćeman Srbe identifikuje kao „četnike“ a Hrvate kao „ustaše“ – čime bi, ispalo, da su Bošnjaci i samo oni baštinici partizanskog pokreta. Središte Ćemanove poruke je jasno: „U ovoj državi se živi s nijjetom, samo sa nijjetom“.

Ako niste do sada znali šta je nijjet, sada smo saznali – u pitanju je stanje stalne pripravnosti, mobilisanosti, neprekidnog iščekivanja rata, ono, sada već kod naših muslimana toliko poslovinčno „kada vakat dođe“.

Nijjet za šta, vakat čemu? Za novi rat, ne krije Ćeman, koga, po njegovom mora biti. A zašto ga mora biti? Ako ni radi čega drugog, a onda zato što ga Ćeman i ćemani očekuju i spremaju se za njega.

Iz onoga što se da pročitati na internetu o Ćemanu, nije sasvim jasno šta bi to njemu davalo pravo da se petlja u „ovu državu“, ako je već rođen na teritoriji Srbije (AP Kosovo i Metohija) a porijeklom je iz Crne Gore? Pravo je čudo kako se avnojevskih granica novouspostavljeni građanski i etnički nacionalizmi drže samo ako se Srbi preko njih dozivaju. Ako se dozivaju drugi – onda je to normalno, jer granice i ne treba da dijele isti narod.

Sasvim drugačiji glas i drugačiju perspektivu ponudila je žena za koju je lako provjeriti odakle joj pravo pravcato „prof. dr“ ispred imena. Redovni profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Sabina Silajdžić.

Fejsbuk status prof. Silajdžić, iako napisan sa očiglednom iskrenošću i dobrodušnošću, samo je sumirao zdravorazumske postulate koji bi svakome sa ostacima dobre volje mogli poslužiti kao uputstvo za rješavanje problema međuentičkih tenzija u BiH.

Istakavši podjednaku legitimnost suprotstavljenih volja dvaju naroda – Srba da žive u Jugoslaviji i Bošnjaka da se od nje odvoje – prof. Silajdžić je ne samo nacrtala jedno prilično uravnoteženo viđenje stvari nekada, već i stvari sada. Malo ko je možda primjetio, ali, za razliku od Ćemana, prof. Silajdžić se nije pozvala na Allaha kao garanta budućega rata ali jeste na Kuran kao na motiv da govori ono što smatra istinom.

Sama činjenica da se neko usudio da podari glas ne srpskoj nego i srpskoj perspektivi na tragične događaje devedesetih bila je povod da se prof dr Sabina Silajdžić medijski linčuje u sarajevskim medijima.

To što su Srbi mahom doživeli njen glas kao ohrabrenje da među Bošnjacima ima mudrih, hrabrih, otvorenih ljudi sa kojima će se moći razgovarati i dogovarati – to je po sebi natovarilo dodatne „grijehove“ na pleća sarajevskoj profesorici.

Medijska paljba do danas ne prestaje, iz svih mogućih arsenala i sa svih pozicija: od krugova sličnih Ćemanu do pseudo-građanističkih čuvara ratnog narativa o „agresiji“, a uvijek se, po pravilu, uposli i neki opskurni dekorativni „Srbin“ iz redova tzv. „Armije BiH“ da bude glasnogovornik ratnih pokliča i da podupire samozavaranu sarajevsku javnost u snu u koji i sama ne vjeruje – da ima i Srba koji nisu Srbi.

No čitava ova stvar na žalost pokazuje dubine nerazumijevanja koje sarajevska politička elita i dalje samouvjereno gaji kada su Srbi u pitanju. Nerazumijevanja koje je namjerno, koje se već začaurilo dotle da svaki tračak svjetlosti kroz opnu naroda koji živi u „nijjetu“ ne može da prodre.

Nije stvar da ta politička elita ne može da shvati glas bilo kog Srbina iz Srpske. Ona ne želi da čuje taj glas ni kada joj to kaže neko čiji bi glas morao da vrijedi.

No, i nama je potrebno razumijevanje procesa koji se dešavaju među Bošnjacima.

Na žalost, naši istoričari i politikolozi uglavnom propuštaju da uvide svojevrsnu transformaciju našeg muslimanskog svijeta koji zaokružuje svoju bošnjačku samosvijest. Zapravo, srpska percepcija fiksirana je u procese u HH vijeku.

Pa čak i tu postoji izuzetna asimetrija: sarajevske knjižare su prepune ne samo ozbiljnijih, manje ozbiljnih i sasvim neozbiljnih „Istorija“ (i Historija) Bošnjaka, već su zasute literaturom koja iz sarajevske perpsektive komentariše i prati srpske (i ponešto hrvatske) učesnike dešavanja u XIX i XX v.

Donekle je takvo stanje neminovno u situaciji secesivne etnogeneze u kojoj se dio i dalje neuporedivo više zanima za cjelinu nego cjelina za otkinuti djelić sebe, ali problem i dalje ostaje: mi teško razumijemo da današnji Bošnjaci rađaju se sa sopstveneom nacionalnom mitologijom, unutar koje stvari nisu do kraja posložene, ali su sve varijante nacionalnog mita ispričane tako da prekinu sve elemente zajedništva sa Srbima (u manjoj mjeri i sa Hrvatima).

Dovoljno je samo pogledati pristup pitanju o porijeklu da bi smo se susreli sa i dalje živim teorijama o ilirskom i gotskom tj. neslovenskom porijeklu Bošnjaka preko mistifikacije izraza „Dobri Bošnjani“ (koji je demistifikovan u istoriografiji odavno, ali se i dalje neprekidno ponavlja sa, za sarajevsku javnost samorazumljivim značenjem naroda koji je esencijalno dobar i pošten i izložen stalnim nepravdama i satiranjima).

Ukratko: iako vijekovima dijelimo isti prostor na gotovo cijelom prostoru srpske Otadžbine, od Prijedora i Sarajeva preko Starog Rasa i Crne Gore, mi Srbi kao da ne razumijemo da se naši susjedi, aktivni ili kulturološki muslimani, okreću jednom drugačijem doživljaju sebe u kome istorijski sedimenti osmanske i dvadesetovjekovne istorije nisu jedini ključ za njihovo razumijevanje.

Već generacije djece su odrasle na udžbenicima u kojima im se propovjedala ne samo „hiljadugodišnja državnost“ nečega što se naziva Bosna i Hercegovina, već pokoljenja su učena da „Srba“ – uprkos svim istorijskim dokumentima, spomenicima i trajanju – nije ni bilo do XIX v. i „srbijanske propagande“ (dakle, pored zagrebačkih i cetinjskih, postoje i jasna sarajevska verzija starčevićevsko-draganovićevskih proto-ustaških fantazmagorija).

Već decenijama javnost nije samo zasipana podsjetnicima na ratna stradanja, nije samo i dalje zakovana u retorici „agresije“ i „odbrane od agresije“ – rovovi koji su se kopali između Srba i Bošnjaka sa svakom godinom nisu, na žalost, bivali plići već dublji i strukturalno snažniji.

Srbi su od sugrađana i ljudi sa licem postajali sve više ne samo tuđinci već uljezi i okupatori, a politička eshatologija novog sebepoimanja našeg muslimanskog svijeta, upravo kao i najekstremnijih šovinista u Crnoj Gori temeljno je obilježena snom o „traktorijadi“ tj. ponovljenoj „Oluji“ u kojoj bi Srbi bili prosto protjerani – u Srbiju.

I pored cjelokupne tragične istorije sukoba i nesporazuma, u kome nije manjkalo tragedija ni na jednoj strani, Srbi i Bošnjaci bi mogli da pronađu načina da se ugledaju na međusobno uvažavanje koje pravoslavni i muslimani u svijetu uglavnom zadržavaju ili čak proširuju.

Označeni kao stranci za Kolektivni zapad, ozbiljni ljudi bi mogli da nađu minimum poštovanja i dijaloga. No od kraha lisanobonskog procesa do danas, čini se da je sarajevska politička elita više sklona da se drži patronata Kolektivnog zapada (i sopstvenog vazalnog statusa ka njemu), čak i u situaciji kada nesaglediva spirala stradanja na Bliskom istoku sugeriše potrebu da se ambis dječijeg plača bar ovdje ne nastavi, produbi ili prenese.

Geopolitička grmljavina na horizontu, očigledno, kod nekoga budi nadu da je „vakat došao“, a kod dobrih duša zebnju da je rov nerazumijevanja predubok i da ga treba, napokon, početi nadilaziti.