Evropo, na desno ravnaj’s!

Piše: Emilo Labudović

U sjenci svesrpskog saborovanja, Evropa je birala i… izabrala. A izabrala je baš ono čega se najviše i plašila. Ostvarile su se nevesele prognoze poznavaoca evropskih političkih dešavanja i prilika da će Evropa skrenuti u desno, u konzervatizam i samodovoljnost. Šta će to donijeti evrpskoj svakodnevici još uvijek je u sferi nagađanja, ali da neće mnogo toga dobroga –  nije teško naslutiti. Naročito za one koji nastoje da joj se približe i priključe, od hiljada i hiljada migranata pa do zemalja koje se, makar formalno, nalaze u njenom predvorju. Među njima i Crna Gora.

Neutemeljeno ovdašnje oduševljenje dobijanjem takozvanog IBARA, što je samo novi početak na starom i već u draču zaraslom „evropskom putu“, već danas je u sjenci evropske nove zbilje. Jer, veliko je pitanje kako će se prema toliko izvikanoj politici proširenja odnijeti novo evropsko rukovodstvo, koliko će biti predusretljivo i domaćinski raspoloženo. Bojati se da ćemo, kao i ostali konkurenti, još dugo otresati opanke prije nego nas pozovu na briselski „crveni tepih“.

Ništa manje i urgentnije pitanje je ono vezano za takozvane „evropske vrijednosti“ za kojima ovdje izgibosmo kao Vladika za Lesendrom. Mada ni do sada nijesam bio baš upućen u to šta su to i koje su to „evropske“ vrijednosti, novi evropski kurs vraća u sjećanja mnoge od tih „vrijednosti“: od „jevrejskog pitanja“ i „Kristalne noći“, preko Aušvica, Treblinke, Dahaua… pa do Jasenovca, Jadovnog, Kragujevca, Dola, Velike, Murina… Pa se pitam gde su se to zaputili ovdašnji antifašisti i ljubomorni čuvari tekovina NOB-a i Revolucije? Ide li to jedno sa drugim?

Ali, to, izgleda, u Crnoj Gori nikoga ne brine. Ovdje se i dalje jedino pribojavaju rusko – srpske sjenke koja se, kažu, kao avet nadvila nad crnogorski evroatlanski put. Ta, ni istorijski ni praktično, ničim dokazana tvrdnja (prepisana iz vašingtonsko – briselskih vježbanki) baca u drugi plan sve što se dešava unutar i oko Crne Gore. Novi prilog ovoj političkoj frustraciji i državnoj paranoji jeste netom održan Srpski sabor u Beogradu. Skup predstavnika Srba iz Srbije, Srpske i regiona, već je okarakterisan kao novi Vučićev atak na Crnu Goru, a Andrijino i Milanovo učešće na njemu kao novi čin izdaje. Već viđeno i do zla boga otužno i bljutavo.

I sam termin „sabor“ podrazumijeva okupljanje i zbijanje, a ne nikako agresivno širenje u bilo kojem pravcu. To okupljanje i zbijanje redova nije ništa drugo već trezven pristup i odgovor baš na ono što se dešava Evropi i sa Evropom. Prirodna reakcija svakog „skupa“ i tijela, pa i naroda i njegovih organizacionih oblika, na prijetnje spolja jeste sabiranje i zbijanje redova. Crna Gora, naravno, to ne želi da vidi, jer su njoj prijatelji svi oni koji su je do juče palili i klali, a neprijatelji jedina dva naroda koji su joj se, kroz vjekove, uvijek nalazili pri ruci. Ali, ako to Crna Gora ne vidi ili ne želi da vidi, u nacionalnom kodu Srba u Crnoj Gori nalazi se neizbrisiv istorijski gen bratske krvi i jedinstva, kako srpskog tako i slovenskih naroda. Gens una sumus, rekli bi stari Latini. I jesmo jedan rod, koliko god to ovim ovdašnjim „evropejcima“, sa sve dojučerašnjim Srbinom, Milatovićem, smetalo.

A kako se politički prolazi kad se ne ide tragom interesa i volje naroda, živi dokazi su Makron, Šolc i bulumenta evropskih moćnika koji su se prosto strmoglavili niz tobogan narodnog nezadovoljstva. A ako ovi „naši“ ne vide mečku kroz rešeto, samo je pitanje dana kad će im se to rešeto narodne volje nabiti na nos.