Galijašević: Suđenje Dodiku

Piše: Dževad Galijašević

MILORAD DODIK I REPUBLIKA SRPSKA PRED SUDOM KAO STRELJAČKIM STROJEM, U ALIJINOM SARAJEVU

U ovom našem vremenu, razvio se i postoji poseban tip nekakvih Bošnjaka koji nastupaju i djeluju iznad istine i pravde – udvaraju se laži, pa druženje s njima i uvažanje istih ne proizvodi bilo kakav civilizacijski napredak. Oni propagiraju relativizam dobra i zla pa u području društvenih odnosa i politike dozvoljavaju i slave ono što se drugdje mora suzbijati, kukavički šute o zločinima Zapada prema muslimanima. Iz tog razloga, Zapad je tim ljudima – neljudima, darovao ulogu progonitelja Srba.

Perjanice te politike: Bošnjačka stranka u Crnoj Gori i njen lider Ervin Ibrahimović u Podgorici baš kao i Bakir Izetbegović u Sarajevu, kao sljedbenici specifične ideologije Alije Izetbegovića, koja spaja u sebi jadnu poslušnost Zapadnim moćnicima i radikalni islam, traže neprijatelje isključivo među sobom i među Srbima. Sve prljave uloge spremno prihvataju poigravajući se sa sudbinom mira u regionu i odnosima među narodima. Suditi Srbima a pogotovo najistaknutijim među njima, san je, svakog takvog, propalice i oni takvu ulogu, rado prihvataju.

DODIK PRED SUDOM A BOŠNJAČKI JAZAVAC KAO SUDIJA

Milorad Dodik je stara meta političkog Sarajeva pa nije pitanje zašto sljedbenici Alije Izetbegovića, Muslimanska braća i sestre kao zaštitnici terorističkih bandi u BiH sude Dodiku – zašto ga progone.

Dodik je sve ono što oni nisu nikada bili i ne mogu biti.

Zato je pravo pitanje je: zašto su zemlje Zapadnog svijeta odredile radikalni islam za svoga partnera, u prljavim posloivima na Balkanu i zašto su, tim afro-azijskim vucibatinama i konvertitima dozvolili da okupiraju sve državne institucije u Bosni i Hercegovini.

Zašto su mirno posmatrali, čak podržali, prodor islamista u odbrambene, obavještajno-bezbjednosne i pravosudne strukture da bi im sa neuvjerljivim razlozima, široko otvorili vrata Evropske Unije?!

Krivični zakon Bosni i Hercegovini je nametnuo jedan nacional-socijalista, švabo, sa američkim imenom umjesto prezimena, koji se lažno predstavlja. Krivični zakon je nametnut cijeloj BiH, samo sa s ciljem progona Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Naredio je da se njegov, neo-kolonijalni zakon u BiH provodi retroaktivno i primjenjuje na radnje počinjene prije objave i prije no što je lažna inkriminacija urađena.

Zakon provode muslimanske ustaše: preciznije jedna žena, oficir Sena Uzunović, švapski sluga, ratnik i pomoćnik komandanta u muslimanskoj vojsci: i sluga, i islamista i osvetnik. Naravno: to što se odvija u Sarajevu nije suđenje nego streljački stroj koji želi ostvariti više ciljeva: ubiti Dodika, bespravno razoriti Republiku Srpsku i završiti sa ovim varljivim mirom u BiH, koji već odavno nema puno smisla, jer je obilježen poniženjima više od rata. Danas, svi ratuju – svijet je euforiji bliskoistočnog genocida nad Palestincima, uništenja Libije, razaranja Sirije i Iraka i na kraju bijednih, uglavnom propalih pokušaja da se iz Ukrajine, akcijom Senine braće i saboraca, ukrajinskih nacista Banderaša, razbije Rusija. Zato Sarajevo, priziva rat. U principu, ne postoje nikakvi, privatni razlozi za ovu ozbiljnu i vrlo rizičnu harangu, neustavnog Suda BiH protiv Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika u trenutku, kada se predsjednik tog kvazi suda, već tri mjeseca nalazi u zatvoru, zbog načina na koji je radio on i sudio njegov sud. Istina je, da su nacionalni interes, narodna sloboda i ovlaštenja Republike Srpske, garantovana Dejtonskim sporazumom, ali da to zapadni namjesnici konstantno, uporno i intenzivno ruše, uvijek su predstavljali razlog pokretanja mnogih represivnih akcija i izazivanja teških sukoba. Iako je to bilo usmjereno i inicirano sa Zapada, bošnjačke paralelno, vojno-obavještajne strukture u državnim institucijama su se utrkivale da to sprovedu. Dodik je meta oduvijek, jer nikad nije dozvolio bahatim zapadnjacima da Srpski narod tretiraju kao ponizni i ucjenjeni narod, na način na koji Zapadne sile tretiraju Bošnjake, niti da Republici Srpskoj uzurpiraju i ponište njena državotvorna prava, izborena u ratu, a potvrđena u miru.

Samovlašće i koonijalni mentalitet Kristijana Šmita, nacističlkog potomka i sljedbenika fašističke ideologije te njegov politički nastup „bez pokrića“, tačnije bez odluke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, danas proizvodi, proizvodi unutrešnje sukobe i gura BiH u rat. Nije svejedno i sigurno je važno, kada u državu uđe stranac bez mandata koji je propisao Međunarodni sporazum o miru i bahato, pođe mijenjati Ustav, zakone i druge propise, direktno utičući na kvalitet i uslove života naroda i građana a pri tome želi izazvati rat.

Naravno da nije riječ o nevažnom pitanju i da „Bonska ovlaštenja“ niti mogu dati, niti daju neka nova, carska ovlaštenja, ni legalno izabranom Visokom predstavniku. Pogotovo takva ovlaštenja ne može koristiti neko privatno lice, koje nije imenovano na propisan način i od nadležne institucije, organa Ujedinjenih nacija.

Mijenjajući krivično zakonodavstvo na silu u pokušaju montiranja osude za Predsjednika Republike Srpske, Kristijan Šmit je došao do tačke koja je i za Republiku Srpsku, i za Bosnu i Hercegovinu, prava „crvena linija“, na kojoj prestaje potreba za lažnim mirom i bilo kakav smisao postojanja zajedničke države.

Složena situacija u svijetu i zapadno, NATO posrtanje u Ukrajini, pokazuju da je odzvonilo unipolarnom svijetu, koji je obilježila zapadna hegemonija i brutalno nasilje. Brutalno nasilje je obilježilo zapadno prisustvo i djelovanje u BiH – državi, u kojoj je nemoguće ostvarivati bilo kakva kolektivna i pojedinačna prava, nekada multietničkoj i sekularnoj zemlji, u kojoj su, radikalni islam i islamistički terorizam, sebe proglasili patriotima i glavnim nosiocima državnog identiteta. Na javnoj sceni, a posebno u institucijama države, islamisti uz pomoć zapadnih sila, onemogućavaju svako negodovanje zbog neskrivene uloge „Alijinih vojnika“ u krvavom ratu devedesetih i otvorene podrške teroristima koji za ove službenike, predstavljaju braću i saborce.

KOMANDANTI ISLAMSKE VOJSKE, SU I SUDIJE I DŽELATI

Zahvaljujući odnosu Zapadnih vlada, (amerikanaca i britanaca) prema islamskom radikalizmu, javnu scenu su okupirali bivši komandanti i pomoćnici poput Sene Uzunović, a sa njima, u istom stroju, lažni evropljani, vehabije i neke „nove“ primitivne hodže, puni mržnje, u svojim džamijama, koje su zarobili i uprljali zapadnim NATO blatom, koje javno bacaju na sve što ima veze sa srpskim ili hrvatskim identitetom. Svi oni, kao lažni sudija i stvarni dželat Sena Uzunović, samo su logičan radikalni i neonacistički izdanak jedne vjerske zajednice, koja je ne tako davno slavila Pavelića, i Hitlera, oblačeći zavedene mladiće u nacističke uniforme Trinaeste SS „Brdske divizije“ „Handžar“ i potonjeg Odreda el mudžahidin, koji su se kao nacističke aveti iznova, povampirili krv.

Priča o nužnosti denacifikacije Bosne u zapadnoj i radikalno islamskoj javnosti odjekuje kao islamofobija. Ona zanemaruje nevjerojatnu žestinu vjerske borbe na Balkanu, koja često graniči sa najgorim divljaštvom. Istovremeno, ta borba ima svaku, pa i vojničku pomoć Muslimanske braće iz BiH, čiji uticajni „daija“ Nezim Halilović Muderis čuva i njeguje bošnjačko ludilo na hutbama u saudijskoj, vehabijskoj džamiji Kralj Fahd, postavljenoj u srcu muslimanskog Sarajeva, na Alipašinom polju. I naravno njeguje svoje prijeteljstvo sa Senom Uzunović sa kojom je kao komandant Specijalne jedinice i Četvrte muslimanske brigade Konjic, u istom stroju, kao brat i saborac, jurišao na Srbe i Hrvate u Konjicu. Oni su, nakon mučenja u logorima: Sportske dvorane Konjic, Čelebića i Tarčina – uspjeli, prepoloviti stanovništvo Konjica, koji zahvaljujući toj rušilačkoj borbi danas živi život islamističke i Nato žabokrečine, bez Srba i Hrvata Za to vrijeme, zapadni predstavnici u BiH, diplomatski talog i obaviještajni pacovi, uočavaju, da otpor njihovoj geopolitičkoj pješadiji raste i da je u svjesti Srba, Hrvata i nekih Bošnjaka, poodavno sazrela misao, da ne postoji nijedan racionalni razlog niti potreba, da se zemlja drži na zapadnom povodcu, bez osjećaja bilo kakve odgovornosti te da od toga, svi narodi i svi građani u zemlji, trpe samo štetu. Posebno zato, što, prema dostupnim dokumentima, rat ima svoj front i u Sudu BiH, gdje, sutkinja Suda BiH Sena Uzunović, koja ima ulogu dželata i ubice mira u BiH te progonitelja Predsjednika Republike Srpske, bila je pripadnica Izetbegovićeve Armije RBiH, u 45. brdskoj brigadi iz Neretvice, kao pomoćnik komandanta za pravne poslove. To je evidentirano i u Zapisniku o uzimanju izjave Tulić Husnije 1993. godine, koji je vodio kao “Vojna tajna i Strogo tajno”, od 03.06.1993. pod rednim brojem 05-11. 6/93.

Među prisutnima su bili davatelj izjave Tulić Husnija, Madžak Šorik ispred organa bezbjednosti i Uzunović Sena pomoćnik komandanta za pravne poslove. Slavni Alijin Oficir, Sena Uzunović je prošla sve moguće i nemoguće zapadne brifinge i seminare, a od 1998. do 2001. godine, u mandatu premijera Federacije BiH Edhema Bičakčića, (Potpredsjednika SDA), obavljala je dužnost zamjenika ministra finansija za pravne i opšte poslove u Ministarstvu Financija te savjetnika za pravne poslove u Kabinetu potpredsjednika Vlade, kad je dobila novac za lično stambeno zbrinjavanje.

Od 2001. do 2003. godine radila je kao sutkinja Opštinskog suda u Sarajevu, a od 2003. do 2007. godine kao tužiteljica u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu – Odjel za privredni kriminal i korupciju.

Odlukom Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH u januaru 2007. godine imenovana je za tužiteljicu Tužilaštva BiH, a početkom 2009. godine za zamjenicu načelnika Posebnog odjela za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju. Za sutkinju Suda Bosne i Hercegovine imenovana je 7. avgusta 2022. godine. Bez srama i stida, preuzela je suđenje u postupku protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika umjesto suca Mirsada Strikea.

Sa takvim ljudima Bošnjaci su danas mali, moralni liliputanci i ne odaju utisak patriota i hrabrih boraca za slobodu, već kao zajednica predvođena mrtvim Alijom Izetbegovićem i njegovom SDA sami razbijaju svoju zemlju,dok ne lipšu od mržnje i dok bijes ne zamijeni umor – tada će zastati i pozvati strance, da i njih, i druge, spriječe u daljim obračunima, da im organizuju državu i zajednički život. Rječ je o takvom identitetu koji nikada nije uspio pravilno iskazati čak ni shvatiti, vlastiti ni vjerski, ni nacionalni sadržaj u specifičnoj simbiozi i prividnom antagonizmu. Kako onda tu zajednicu, taj kolektivitet, analizirati kao naciju kada ni on sam sebe, ne može razumijeti u društvenom smislu kao naciju?! To ostaje, kao trajni i mučni zadatak političke misli, nauke i etike.