Gospoda

Prije 22 godine major Milan Tepić, posljednji odlikovani narodni heroj SFRJ, poginuo je u odbrani domovine, zajedno sa vojnikom Stojadinom Mirkovićem. Njihova smrt je bila čin najveće ljudske hrabrosti, obilićevskog i sinđelićevskog samožrtvovanja u jednoj vojnički izgubljenoj borbi.

Na sreću ljudskog roda, pravde i istine, pobjeda i poraz nisu samo vojničke kategorije te se mogu i moraju mjeriti i drugim aršinom, ne samo krutom mjerom opasača i širita.

Ove dvije rečenice su dovoljne – Vladimir Pavićević nije dostojan da o Tepiću i Mirkoviću napiše čak ni ovoliko koliko je već napisao. Nedostojnim ga čini to što je sasvim izvjesno da on ne bi imao petlje da stisne dugme na detonatoru.  Stoga – što se Tepića, Mirkovića i ostalih junaka tiče – pst!

Ovih dana čitam ono što mi je objavljivano na Portalu u ovih nekoliko godina i ostajem zapanjen pred činjenicom da nisam napisao više od dvije-tri lijepe riječi o svojim savremenicima – o ljudima sa kojima, dakle, dijelim vrijeme i prostor. Je li moguće da se ni o kome nema ništa lijepo reći?! Ili je samo u tome da JA ni o kome nemam ništa lijepo da kažem? I da li to govori manje o našem vremenu a više o meni samome? Ili je obrnuto? Mračno vrijeme ili mračna duša? I jedno i drugo? Đavo zna.

Ipak, da pokušamo.

Milorad Kadić, Đorđije Pribilović, Sveto Mitrović, Vlado Dapčević.

Davno, ima tome, bogami, više od dvanaest godina, oni su uradili nešto što se u Crnoj Gori, a i drugdje, rijetko čini.

Mnogima ova imena nisu poznata. Već je stasala i za politiku počela da se zanima generacija onih koji su 2001. bili u vrtiću ili osnovnoj školi, pa ne znaju da su upravo te godine ovi ljudi, tada visoko rangirani članovi DPS, u trenutku kad je njihova partija napustila ideju zajedničke države sa Srbijom, odabrali da napuste partiju a ne ideju – sasvim neuobičajen izbor i za to vrijeme i tu partiju. Uradili su to gospodski – odlučno ali nenametljivo, bez kalkulacija ali i bez cirkusa i paraderstva.

Nijednog od njih ne znam lično niti znam šta je kasnije bilo sa njima – kako nisam čuo da su „revidirali“ , držaću da su ostali dosljedni svom izboru.

1. godine se, da uzgred podsjetim, nakratko zapalila posljednja vatra borbe za kakav viši cilj u crnogorskom javnom životu (referendum je bio samo posljedica, finale onoga što se dogodilo te fatalne godine); 2001. godine se posljednji put u ovdašnjoj politici vodilo računa o pristojnosti, oličenoj u potezu Narodne stranke koja je napustila vladu kad je ova obrnula ćurak. Nekoliko godina kasnije vatru su, po cijenu značajne lične žrtve, pokušali da ponovo razgore nikšićki profesori svojim odbijanjem da budu predavači nepostojećeg jezika.

Tada je već bilo kasno – profesorska borba  se manje vodila  za ideju a više protiv silovanja zdravog razuma i bila je žalosni pokazatelj odmakle metastaze gluposti u našem društvu. Profesorima – posebno njima – takođe dugujem poštovanje – boriti se za izgubljenu stvar jeste gospodski čin.

Bilo bi interesantno dovesti bar neke od ovih ljudi za isti sto – ne da bi se nešto angažovali, posebno ne da bi osnivali partije i pokrete, donosili rezolucije, držali predavanja, dijelili savjete ili na neki drugi način pretvarali svoju dosljednost u (dnevno)politički kapital – jednostavno,  bilo bi interesantno na jednom mjestu vidjeti i čuti priličan broj časnih ljudi.

Takvih, prijeko potrebnih, – ne heroja, već elementarno časnih i pristojnih – danas vidim veoma malo, gotovo ih nema.

Ne treba, ipak, to shvatiti kao znak posljednjih vremena, znak da treba položiti oružje sad kad znamo da rijetko koja hrabrost preživi gubitak nade. Nije do ljudi i do vremena – jedino skriveno značenje mog pesimizma (ako je to išta više od obične zlovolje jednog namćora) može biti u tome što ja više nisam (tako) mlad.

Mlad sam bio 2001. godine.