Grafike Radoice Ivanovića: Korota kao stvaralačka tema
1 min read
Piše: Perivoje Popović
Kada neko ima izuzetnu sreću i veliku čast da mu likovnu umjetnost kao predavači od osnovnog do visokog obrazovanja tumače vrsni stvaraoci: poč. Branka Burzan, poč. Cvetko Lainović, poč. Anastasija Brajović i još životvorni Dragoljub Brajović, obavezno, potom Nikola Gvozdenović Gvozdo, kolokvijalno, onda je to spoznaja bez kraja i mimo zaborava. Ako uz to ima i rijetku priliku i privilegiju da neposredno prisustvuje ili posredno učestvuje pri samom stvaralačkom činu poč. Sava Braunovića, potom Nikole Mija Vujoševića, Voja Tatara, Mile Đerković, Bora Radeva Kuča i Marka Rogošića npr. iliti osvjedočeno moćnih izvornih umjetnika poč. Komnena Dragovića Dučića, poč. Miloša Uskokovića, zatim Braće Vučković, Milenka Vujoševića i Zdravka Šorgića (neka se ne naljute brojni valjani i poštovani), onda bi morao da zna bar ponešto, ako ne mnogo, o likovnim umjetnostima i da živi u njima i sa njima.
Ovoga koji se (noćas) usuđuje da govori povukla je Euterpa na drugu obalu stvaralačke nade, obalu poezije, ali spoznanje slikarstva – grafike, konkretno, kao prapočetka svih umjetnosti, ostavilo je svoga traga negdje u tamnim, tajanstvenim predjelima duše. I tamo negdje, nemoguće za imenovati gdje i kako, sačuvani su uputi na praistorijske pećinske crteže, na antiku, na Direra, na Munka… na nama najbliže i svijetu dobro znane i uvažene Đurića i Veličkovića, recimo. No u ovoj zbilji nekako posebno iz duševnih nemira, izneđu sna i jave, doglašavaju se metafizički direktnim i stvarnim i metapoetičkim zovom Krsto Hegedušić i njegov rad „Nabrala je drača za postelju“ (Starica u crnini sa korotnom maramom na glavi nosi breme drača na leđima…) kao i čuveni Rembrantov „Portret Majke“ iz Muzeja umjetnosti Grada Beča (ovdje, namjerno dato veliko početno slovo M).
Negdje na sredštu, na razmeđi uzajamnsti limesa ova dva uopšte različita stvaralačka stila i prostora, s dopuštenjem Gospoda opšte umjetničke pravde, hoće nam se da uz apsolutnu svijest o postojećem i razumnu relaciju mogućeg, smjestimo predstavu našeg i opšteg korotnog duha na grafikama Radoice Ivanovića. Crna je, korotna je marama Bogomajke! Crna je,korotna je marama Majke Jugovića! Crn je, korotan je obol na Crnogorskoj kapi! Crna je, korotna je marama znamenite Crnogorske Stane Orman – to je ona majka što joj u boju sa Turcima ginu sva tri sina, a ona potom uskače u žestoku živu vatru i ne dozvoljava da padne, da neprijatelju u ruke dopadne crnogorski barjak!!! Crna je, korotna je marama brojnih Crnogorki od bitizemana do naših dana – ja se ne sjećam, nikako se ne sjećam svoje Majke u svijetlo odjevene!
Korotna je, crna je marama Majke Miroslava Kneževića, iz naših dana, a iz Murina na našoj obali svetih voda Lima. I sva ta korota, sva ta crnina, sva ta tama našla je svoj valjani simbolični i ubjedljivi dalekovideći smisao i dobrobitnu poruku na grafikama Radoice Ivanovića. Crna, epitet Crna tako je s mnogo razloga i u imenu naše zemlje – Crna Gora – Crna Gora, Crnogorke, Crnogorci – crna marama, korotna kapa i dolama. Korotni su dani 3,7,40, korotna je godina, tri godine, pet, pedeset – 500… Ovdje priča mora da zastane, da se otkloni, da se odmori od tame! Čakamo, željno čekamo sledeću izložbu Radojice Ivanovića i svijetle marame, svijetla lica i poglede Crne Gore i njenih dostojanstvenih Crnogorki. I Crnogoraca, i svijeta u kome postojimo, obavezno!
(Riječ na otvaranju Prve samostalne izložbe grafika pod nazivom „Korota“, akdemskog umjetnika-grafičara, Radoice M. Ivanovića, u Art-galeriji, Podgorica, 23. 9. 2017)
IMA LI NADE, POŠTOVANI NIKOLA?
E moj Perivoje lijepo ovo napisa,ovim madjima je to strano ,a nekima i smijesno,nije ovo kritika nego stvarno stanje.
Jos dok se u Crkvi pjevalo po starome sjecam se dobro kao da je bilo juce,bio sam mali ali kadionicu sveteniku sam drzao,pokoj mu spomena dusi vjecnoj navise Milu Bozovicu protojejereu iz Budave za parohiju Gornjo Grbaljsku,crkva puna sve skoro zene sve u crno vecina zena zabradjena tako se govrilo kod nas, podjekoji strai covjek i poneki prezivjeli cetni,uvjek i sada kad se sjetim toga nemogu zaboraviti zene u crnoj robi i vecim dijelom zabradjene,mladje su to isto radile kad neko umre ,ali one kojih se dobro sjecam do smrti su tako ostale,tada sam znao zast ali ne i zog cega tako dugo,ali tako je bilo,mrtve nase zene nijesu zaboravljae,ali ni zive,koliko je ljudi otislo za Ameriku a zene su ih cekale i po 20 i vise godina nijedna se nije udala,danas nije muz dosao do posla a kokot na dimnajk poje li poje.
Ne moze se reci ni da danasnjim potomcima nije zao svojih roditelja i predaka ali to je preslo potpuno u drugu suprotnost,postujem grad i gdje se to mora zbog urbanog prostora.ali i selo je postalo gore od grad,u svakom slucaju,svi su zauzet kao nemaju kad, zapadni dio smo prihavtili u onim segmentima drustav koji nama ne pripada i nije od nikakve koristi,a onamo gdje bi trebalo necemo.Recimo da manje kardemo.ili da se bolje odnosimo prem svemu zajednickom i drustvenom.
Odumiremo u svemu i svacemu a najvise u obicajima,zadnji put sam slusao tuzbalicu negdje 1984 godine ,od tada nijesam a mislim da je to vrlo rijetko,jos sam slusao neke koji se tome ne rugaju ali im je smijesnompa kazu kako nabraja i pozdravlja i porucuje po ovome koji je preminuo ,ovi maladji kazu AKO NEKO ZALELCE DA JE REPER.
Ima stvari koje je vrijeme jednostvno prevazislo,ali najveci dio smo se mi dobrovoljno odrekli,polagano ali sigurno nestaju obicaji,a kad oni netanu nestaje i narod.