(INTERVJU) Pisac, knjižar i izdavač: Nikola Malović

Jedan od najnagrađivanijih srpskih pisaca, Nikola Malović u intervju za IN4S portal priča o životu kraj mora, Boki Kotorskoj, ali i tome da li će i ove godine misliti na srpskom. 

• Godina 2023. je za nama. Turbulentna, ali, kao i svaka, ima svoje dobre i loše strane. Izdali ste novu knjigu pod nazivom „Ja, Mediteranac“. Vaši romani odišu duhom primorskog načina života. Vi čoveku koji nije kraj mora objašnjavate kako je to živeti na Primorju. Čini li Vam to zadovoljstvo?

– Život na moru, tj. primorju, je privilegovan iz tri razloga, zbog većeg finansijskog krvotok, zbog ljepote geografije i koncentrata civilizacijskog nasljeđa.

Odluka da se živi u geografiji u kojoj tokom osam mjeseci nema znatnijeg finansijskog krvotoka – košta.

No ako uzmemo da je život na moru bio i ostao san mnogih kontinentalaca, tim prije mi – koji smo stari Primorci i Mediteranci – treba da pronalazimo načina kako ćemo od proslavljanja svoga kraja em živjeti lijepo, em širiti istinitu priču da je na pjeni od mora ugodno u svim godišnjim dobima.

• Vi ste pisac, knjižar i izdavač. Kako izgleda biti tri u jednom?

Niko me zaista, nikad nije pitao pati li pisac što je izdavač, a da ima neke patnje u trozanatstvu kazao mi je Pavle iz izdavačke kuće Talija, ljetos na Hercegnovskom sajmu knjiga, kada mi je šotovoče rekao da ne može istovremeno da bude i izdavač i knjižar, a može izdavač i štampar.

Mislim da sam jedini pisac, knjižar i izdavač, što me čini gordim, ali i nespokojnim, jer kako je teško biti pisac, knjižar i izdavač zna kako samo srpski pisac, zalivski knjižar i formatirani izdavač, vaš sagovornik.

• Da li ćete i ove, Nove 2024. godine misliti na srpskom?

Ne mogu drukčije, niti mislim da je to grijeh.

Majka kaže da sam progovorio na slovenačkom, ali da me ona nije vaspitavala u klasičnom duhu, da poštujem moralni kod i humani poredak, siguran sam da danas ne bih mislio na srpskom.

• Često ponavljate da Srbija ima izlaz na more, da je Boka Kotorska jedina geografija na kojoj Srbi i dalje žive uz more. Koliko su zapravo, još uvek, komplikovani odnosi između Srbije, Crne Gore i Boke Kotorske?

Kada se odmakne fokus, sve je to ista pašta.

Kada se pak ne odmakne, to znači da je na Primorju vansezona, ali i da štabovi svih sa strane Zapada iznajmljenih političkih sekti rade na dodatnom komplikovanju odnosa između Srbije i Crne Gore kao provizorijuma koji imaju, pa viju, nekakove zastave. Kome god se čini da se „odnosi popravljaju“, taj ne vidi dobro iza ugla naših dana.

• Između prošlosti i sadašnjeg vremena, čija je Boka Kotorska?

Između redova mi bacate nekoliko mamaca od kojih je srpski najveći.

Ipak, valja znati da se, kao i njegoševska Crna Gora, s jedne, i Montenegro s druge strane, takođe razlikuje Boka od juče od Boke danas. Ili sutra.

Ako sutra zbog antologijske kolekcije crnogorskih gluposti Boka Kotorska postane muslimanska, onda će to biti muslimanska Boka Kotorska. Ili kineska, svejedno.

Nije brijeg onoga čije je stado, nego onoga koji je brijeg dao da se stado napasa. Gotova formula.

• Poznati ste po tome što često upozoravate da Crna Gora očigledno nije svesna da i zimi ima more. Takođe, plivate do pozne jeseni sa svojom suprugom koristeći blagodat primorskog života. Kada za Vas počinje, a kada se završava sezona?

Kao najmanji zajednički odgovor na tri različita pitanja kazaću kako smo kupajuću sezonu, premda više volimo da je zovemo plivajućom, supruga i ja „otvorili“ 1. januara 2023. Sa sve kapicama od Đeda Mraza na glavama. U moru od 13 stepeni znali smo da Crna Gora pojma nema da ima more i zimi.
Crnu Goru kao da je neko urekao, pa iako dahijski muze Zaliv tokom ljetnje sezone, organski, iznura, u udžbenicima, oficijelnim kalendarima, bontonom, stavom i odnosom, destimuliše, umjesto da stimuliše sve što je bokeljsko, a ujedinilo se – na ravne časti – sa Crnom Gorom 1813. godine. Grehota je to.

• Vlasnik ste Knjižare So. Možete li podsetiti čitaoce zašto se knjižara tako zove i uspevate li da „osolite“ baš svaku glavu koja uđe u Vašu knjižaru?

Nisam vlasnik hercegnovske Knjižare So, kažem svakome ko pomisli da jesam, jer je njen vlasnik Bog. To znamo svi koji pamtimo katastrofalni zemljotres od 15. aprila 1979, kada je u hipu propalo sve što smo mislili do tog trenutka da je naše.

Knjižara So nalazi se na glavnom gradskom trgu koji bi trebalo da se zove Trg soli, jer je grad nastao 1382. zbog trgovine solju.

Knjižara So zove se neobično tako jer nastoji da rafiniranim odabirom knjiga osoli pamet svakog čitaoca.

• Šta za Vas predstavlja Srbija?

U Srbiji sam se liječio otkako sam progledao. Tamo je, rodivši se u Beogradu, progledala i moja supruga. Pa smo pod bombama 1999. oboje otvorili duhovne oči. Srbija je zemlja divnih ljudi, puna rodbine kao šipak košpica, prijatelja, kumova i poslovnih partnera. Srbija je srce. Ako je Kosovo srce Srbije, a Srbija ga izvadi i izda i proda, onda će za mene Srbija da bude isto što i Crna Gora, simbolički obezglavljena, bez crkve Sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu.

• Kakav je Vaš pogled na srpsko nacionalno pitanje?

Dok se ne obnovi crkva Sv. Petra Cetinjskog na vrhu Lovćena, bez rušenja Meštrovićevog mauzoleja naravno, neće biti pomirenja između dva diskursa, svetosavskog i montenegrinskog. Problem je u tome što bez velikog globalnog miješanja karata pomirenje nije moguće.
Srpsko nacionalno pitanje visi o Kosovu.

• Šta je kičma našeg naroda i hoće li uspeti da ostane uspravna uprkos nedaćama koje nam se nameću?

Prije primanja hrišćanstva bili smo tribali, divlje pleme, niko i ništa. Imali smo sreću da nas je 1219. g, na vrijeme, Sveti Sava uspravio, ugradivpi nam duhovnu kičmu.
Od tada pišemo prva kapitalna slova u istoriji, rađamo kraljeve i dva cara, Dušana i Uroša, gradimo Gračanicu, Dečane, Bogorodicu Ljevišku, Pećku patrijaršiju, crkvu na vrhu Lovćena.

Naš arhineprijatelj zna da ćemo ponovo postati niko i ništa, tribali, ako nam izvadi svetosavsku kičmu. Naš arhineprijatelj je papin sveti otac. Srbi su svi u njegovom fokusu mravi koje treba zgaziti. A mi, iako mravi, kao Božja stvorenja, odbijamo da budemo zgaženi. Velika crvena cipela krenula je s nebesa prema nama. Daće Bog da se rastoči na Kosovu i Rusiji. Ili obratno.

Kad pogledate unazad, kakva je bila za Vas protekla godina?

U protekloj godini kao da me neko uronio u onu njegoševsku čašu meda, pa u čašu žuči.
Izašle su mi dvije nove knjige, „Andrić i đavo“ i „Ja, Mediteranac“, roman „Galeb koji se smeje“ doživio je treće izdanje i prevod na engleski, pored kineskog, moja „Boka Kotorka i Srbija“ doživjela je takođe treće beogradsko izdanje a „Dogodine na moru“ drugo, u malo vremena.

Kao urednik izdavačke djelatnosti Knjižare So potpisao sam tri nova naslova, od kojih izdvajam dva, knjigu Nikole J. Jurića „O nacionalnom karakteru Boke Kotorske“ i „Istoriju Paštrovića“ Sima S. Armenka.

Iz čaše žuči, uronjen, posmatrao sam kako nama znani svijet polako odlazi k vragu, kako se ruše stubovi normalnosti, te kako se čovjek sutra na vrhu Lovćena – taman sa crnim Meštreovićevim Njegošem od granita kao svjedokom – može lagalno oženiti rođenom majkom.