ISTRAŽIVANJE IN4S (2): Crne trojke – državni projekat!?

IN4S objavljuje nova saznanja o piramidi zla u vremenu vladavine DPS-a sa akcentom na djelovanje „crnih trojki“ koje su vršile nasilje nad svima koji su predstavljali bilo kakvu smetnju režimu Mila Đukanovića.

O postojanju i djelovanju „crnih trojki“ je dosta toga poznato.
Poznate su žrtve tih zločinačkih akcija specijalnih policijskih jedinica kojima su, prema svjedočenjima pojedinaca, komandovale starješine SAJ i čelnici ANB, poznati su pripadnici policije koji su bili uključeni u te prljave aktivnosti od kojih su neki i sada na važnim funkcijama u sistemu bezbjednosti, znaju se načini na koji su postupali i mnogo toga drugog.

Te batinaške policijske horde su sprovodile nasilje pod okriljem mraka primjenom klasičnih sačekuša, najčešće ispred mjesta stanovanja, pri čemu su žrtvama nanosili povrede bejzbol palicama i metalnim šipkama, a oružje upotrebljavali samo izuzetno, u slučajevima nepovoljnog razvoja situacije. Poslednjih godina su praktikovali sprovođenje sofisticiranijih napada pa su, umjesto palica i šipki, upotrebljavali vatreno oružje i pucali u noge onima koji su neposlušni. Izvršioci su bili pripadnici specijalnih jedinica policije i pripadnici SDB, dok se za ranjavanje donjih ektremiteta usavršio jedan broj tjelohranitelja pojedinih štićenih lica.

Djelovanje „crnih trojki“ je imalo logističku i svaku drugu podršku rukovodstva tajne službe i MUP-a, ali se pouzdano zna da je o svemu bio upoznat i tadašnji državni vrh Crne Gore koji je, to je sasvim očigledno, davao podršku takvim načinima obračuna sa svojim protivnicima.
Akcije nasilja su pažljivo planirane, planski je vršen odabir žrtava, planski i organizovano su realizovani napadi i preduzimane mjere prema žrtvama nakon toga. Sve je to realizovano uz značajno korišćenje državnih resursa, čak i uz angažovanje djelova državnog aparata i van sistema bezbjednosti, što je posebno bilo karakteristično za napad na pukovnika Vojske Jugoslavije Radovana Aleksića u Nikšiću 1999. godine.

Ipak, vremenom je trulež Đukanovićevog režima došla do izražaja pa je njegov manipulativni karakter do te mjere obesmišljen da su nakon sprovođenja nekih akcija, a zbog pritiska javnosti, bili primorani angažovati druga lica – dobrovoljce da odigraju uloge počinilaca kako bi, kroz tzv. „pranje predmeta“, prikrili svoja nedjela, što je bilo karakteristično za napad na  Jevrema Brkovića i ubistvo Srđana Vojičića, napad na Željka Ivanovića i novinarku Oliveru Lakić. Ipak, najdalje su otišli kada su za ranjavanje inspektora Predraga Šukovića, svoju krivicu nametnuli gore pomenutom pukovniku Radovanu Aleksiću, državljaninu Srbije, samo da bi prikrili prave počinioce, umirili javnost i obračunali se istovremeno, ali iz posebnih razloga, i sa Šukovićem i sa Aleksićem.

Iako je bivši specijalac Brajuško Brajušković, još 2013. godine, ubjedljivo svjedočio o djelovanju „crnih trojki“, nikakvih reakcija nadležnih organa nije bilo. Tužilaštvo je uglavnom ćutalo, osim što je tadašnji osnovni tužilac Saša Čađenović saslušao Veselina Veljovića i prihvatio njegovu argumentaciju „da mu aferu montiraju pojedinci iz osvete“ optuživši za to dvojicu pripadnika bezbjednosnog sektora, što je za Čađenovića bilo dovoljno da ignoriše optužbe i sve obustavi a da nije ni saslušao Brajuškovića.
Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević se potrudio svojski da Brajuškovićevo svjedočenje potpuno obesmisli, a predsjednik Filip Vujanović izjavio „da treba biti oprezan oko ovih optužbi i sačekati šta će reći tužilaštvo“, dok je Duško Marković, kostantno ponavljao kako mu je „poznato ko stoji iza pakovanja ove afere i da je to udar na državu Crnu Goru“ pri čemu je, u svom stilu, nastojao ostaviti utisak da on, za razliku od svih ostalih, jedini nešto zna.

Na kraju je došla izjava Mila Đukanovića koji je kazao da on konstantno prati rad specijalne jedinice policije, da oni rade po zakonu, da nisu tačne optužbe na njihov račun i da ni manje ni više „Brajuško Brajušković koči evropski put Crne Gore“. Tako je Đukanović stavio tačku na sve i prije nego što su istražni organi bilo šta stigli učiniti. Uočava se da je Đukanović sa najbližim saradnicima problematizovao otvaranje afere i bilo kakvu priču o „crnim trojkama“ a ne njihovo postojanje i zločinačke akcije koji su one sprovodili prema svojim građanima, što dovoljno govori o državnom rukovodstvu i njegovim namjerama.

Na opšte iznenađenje javnosti niko od struktura nove vlasti nije reagovao na ponovno svjedočenje Brajuška Brajuškovića iz 2021. godine iako se on javno ponudio da svoja saznanja podijeli sa njima. To znači da ne postoji politička volja da se država suoči sa ovim problemom niti je još uvijek preovladalo shvatanje da djelovanje „crnih trojki“ ne treba tretirati kao propuste u radu bezbjednosnih službi, niti kao zloupotrebe pojedinih policijskih starješina, već isključivo kao državni projekat u čijoj suštini je obračun sa političkim protivnicima i neistomišljenicima.

Svi u državnom vrhu Crne Gore su znali za postojanje i djelovanje „crnih trojki“ i odobravali su takav način obračuna sa neistomišljenicima i protivnicima režima stavljajući državne resurse na raspolaganje za te akcije, a pojedini državni funkcioneri su bili direktni nalogodavci i organizatori istih.
Sve dok neka nova vlast u Crnoj Gori konačno ne reaguje i odredi se prema ovoj pojavi, „crne trojke“ će biti prisutne i njihovo djelovanje će se osjećati. To potvrđuje i nedavno objavljena informacija da uticajni pojedinci i dalje razmišljaju kako „Vanji Ćalović treba prebiti noge“. Zato demontaža kriminalne piramide zla i raskrinkavanje te zločinačke organizacije političara, državnih službenika i kriminalaca, mora biti apsolutni prioritet sadašnje ili neke nove vlasti.